Um, suština i politika

Izbori i spoljna politika

Preliminarni izbori u Sjedinjenim Državama za predsjedničko glasanje 2012 – koji će, avaj, nastaviti da bjesne i tokom ljeta – su zastrašujuća demonstracija onoga šta sve Amerikanci i njihovi lideri ne znaju o spoljnoj politici
0 komentar(a)
SAD, Amerika, zastava, Foto: Shutterstock.com
SAD, Amerika, zastava, Foto: Shutterstock.com
Ažurirano: 26.03.2012. 08:21h

Za veći dio strane publike, preliminarni izbori u Sjedinjenim Državama za predsjedničko glasanje 2012 – koji će, avaj, nastaviti da bjesne i tokom ljeta – mora da su zastrašujuća demonstracija onoga šta sve Amerikanci i njihovi lideri ne znaju o spoljnoj politici. Debata za debatom otkriva činjenicu da nijedan od kandidata koji namjerava da odmjeri snagu sa Barakom Obamom, nije posebno zainteresovan za detalje bilo kog odnosa Amerike širom svijeta, a kamoli za međunarodne krize, posebno one u koje nisu uključeni američki vojnici.

Zaista, čini se da je neznanje izvor snage za kandidate koji su i dalje u trci. Kada je Džon Hantsman, kandidat sa početka trke, pokazao pravu intelektualnu težinu iznijevši nekoliko korisnih detalja o odnosu sa Kinom i demonstrirao znanje mandarinskog jezika, neki kandidati su reagovali sa podsmijehom. Hantsman se ubrzo povukao iz trke. Čini se da spoljna politika sve više stimuliše samo emotivne djelove mozga predsjedničkih kandidata.

Činjenica je da je Amerikancima često teško da shvate zašto bi trebalo da im budu bitni detalji spoljne politike. Nažalost, republikanski kandidati nisu učinili puno da im pomognu u tome. Predsjednički kandidat 2008, Džon Mekejn, povremeno je to pokušavao, objašnjavajući skeptičnoj publici u jednom momentu svoje stavove o sve većim problemima u Balučistanu. Međutim, kandidati se većim dijelom klone od upotrebe kineskog ili rasprave o problematičnim provincijama u Pakistanu.

Svijet možda očekuje da bi američki narod trebalo da bude puno više uključen u spoljnopolitička pitanja. Umjesto toga, oni vide da Amerikanci sve više svode učešće SAD u svijetu na moralnu predstavu - pada na pamet legendarna uloga Gerija Kupera kao usamljenog šerifa među prepadnutim narodom u „Tačno u podne“. (Oni koji vide ulogu za „koaliciju voljnih“ možda su dovoljno širokoumni da razmisle o filmu „Rio bravo“, u kojem Džon Vejn ima neke saveznike).

Posjetioci sa strane često komentarišu da su Amerikanci među najvećim patriotama u svijetu, da je taj osjećaj kod njih sve jači. Ljudi su nekad isticali američke zastave na svojim kućama samo tokom nacionalnim praznika. Inače su se mogle vidjeti samo na državnim zgradama. Danas se ističu svuda i tokom cijele godine (najveće, čini se, ispred salona za prodaju automobila, nebitno da li se prodaju uvezena kola). Isto tako, decenijama bejzbol utakmice počinju himnom; ali sada, nakon dvije trećine utakmice, od publike se traži da ponovo ustane i pjeva „God bless America.“

Nema sumnje da su na sadašnju dinamiku uticali teroristički napadi 11. septembra 2001. Međutim, izgleda da ovom talasu patriotskog žara potporu daju još jače snage – možda frustrirani emocionalni osjećaj da ostatak svijeta ne razumije motive Amerike na pravi način. Jedna popularna kantri pjesma sumira tu situaciju u refrenu: „Ponosim se što sam Amerikanac, gdje barem znam da sam slobodan.”

Barem? Amerika decenijama ima ekonomiju zasnovanu na znanju i jedan od najviših životnih standarda u svijetu. Sloboda je svakako osnova tog uspjeha ali, da ne odskačemo od opšteprihvaćenog mišljenja, to dotignuće je i razlog da se bude ponosan. Čak i danas, američka ekonomija je jedna od karakteristika kojoj se divi ostatak svijeta – uključujući Kinu.

Ipak, Amerikanci djeluju obeshrabreno. Sjećam se tužnog izraza lica jednog američkog izbornog posmatrača u Iraku, državnog zakonodavca iz Teksasa, pošto je pitao jednog iračkog zvaničnika planira li Irak sa se oduži SAD-u zbog „uvođenja demokratije“ u njegovu državu. Taj zvaničnik je snuždeno odmahnuo glavom.

Spoljnopolitička pitanja su u ovogodišnjoj predsjedničkoj debati pomenuta samo u smislu hoće li kandidat biti dovoljno „jak“ da se nosi sa izazovima – tj. kao pitanje emotivne snage prije nego intelektualne potkovanosti koja je neophodna da bi se shvatili ti izazovi.

Američka politička istorija je prožeta predsjednicima koji na ovaj ili onaj način nisu bili dorasli učešću na svjetskoj sceni. Prvi sastanak predsjednika Džona F. Kenedija sa sovjetskim premijerom Nikitom Hruščovim ističe se u američkoj političkoj tradiciji: mladi američki predsjednik djelovao je nekako neubjedljivo svom sovjetskom kolegi, koji je potom odučio da rasporedi rakete dugog dometa na Kubi, što je dovelo SAD i SSSR bliže ratu nego ikad. Imajuću u vidu ovakve epizode, spoljna politika se u američkim kampanjama pretvara u neku vrstu provjere testosterona, a ne u ono što je potrebno: test znanja i rasuđivanja.

Dobra vijest je što postojni mnoštvo istorijskih dokaza koji ukazuju da kandidati, jednom kada se nađu na funkciji, razviju razumijevanje za ta pitanja i osjećaj za nijanse u upravljanju njima. Ta činjenica bi trebalo da djeluje smirujuće na međunarodnu publiku. Međutim, bilo da je izazvana prekomjernom količinom kablovske televizije ili prevelikim brojem samih debata, ova „blesava sezona“ djeluje posebno oduženo, čak zastrašujuće. Bez obzira na to da li predsjednički kandidati to znaju ili ne, i da li ih to bar malo interesuje, svijet sluša njihove riječi sa većom pažnjom od one kojom ih oni ponekad izgovaraju.

Preporučujemo za Vas