Misli li zaista neko u ovoj zemlji da će pesnicma, ubistvima, kukavičkim napadima s leđa ili drugim represivnim sredstvima spriječiti transformaciju društva i blokirati njen evropski put? Misli li neko da će vječitim ćutanjem institucija postići efekat trajne nepromjenljivosti vlasti, kao normalne demokratske tekovine? Ako i misli, biće ubrzo demantovan. Život će to učiniti umjesto njih i u to više ne smije postojati nikakva sumnja.
Ko kaže da se u Crnoj Gori ne mogu desiti promjene? Tačno je jedino da su one i dalje daleke našem mentalitetu, konceptu shvatanja i bavljenja politikom, ali i opštem odnosu prema javnim poslovima. Čak i tamo gdje su se one desile (na nekim nižim nivoima vlasti), manje-više sve ostaje isto?! Nije ni to bez razloga. To se dešava upravo zato što pokušavamo mijenjati formu, a da pritom suština trajno ostane netaknuta.
U tome leži problem! Crna Gora mora da razvija novu političku priču baziranu na potpuno novoj paradigmi. Promjenom i rušenjem komunističkog režima nije se u tome uspjelo, jer je sistem nastavio da funkcioniše kao hibrid ili avatar prethodnog. No, sada sa razvojem evropske prakse to će definitvno morati da se desi.
Protesti, buđenje svijesti, želja za promjenama, za slobodom, narasta svakodnevno. Još samo preostaje da se ta ogromna energija pretoči u konkretne reforme društva. Crnogorski sistem vladanja je postao kao upravljanje Titanikom. On trenutno obezbjeđuje samo neizvjesnost i skepsu.
Promjene su, dakle, možda mučne, ne samo sa socijalnog već i sa psihološkog aspekta, jer podrazumijevaju sasvim nove, kreativnije pristupe problemu, kojima mi nijesmo skloni. Na primjer, naučili smo da je jedino posao u državnim organima dobar posao.
Malo radiš, a uzimaš koliko ti okolnosti dozvoljavaju. Pritom si važan u svom selu, gradu, državi, i ljudi ti bivaju zahvalni iako ti samo “ponekad” odradiš ono za šta si plaćen.
Rijetki su primjeri bahatosti političara kao što je to slučaj u Crnoj Gori. U društvima zrele demokratije političari se udvaraju biračima, to čine konstantno, naprosto se “ulizuju” građanima. Ovdje je situacija posve suprotna, a možda se razlikuje samo 20 dana pred izbore. Nakon toga vlastodršci shvataju da ekonomski zavisni građani, prije ili kasnije, moraju “pasti” na njihova koljena. Neko zbog radnog mjesta, neko zbog ove ili one dozvole, neko bez ikakve potrebe...
Čudno, ali istinito. Ako ovome dodamo i činjenicu da je privatni sektor i dalje na niskim granama, iako su ga toliko “uspješno” afirmisali zaluđenici kvazi-neoliberalne škole, shvatamo poentu.
Pričali smo godinama o reformama, a sve smo radili da se one nikada ne dese. Da smo makar promašili jednom, pa umjesto propalih i sumnjivih privatizacija, da su nadležni makar slučajno i protiv “svoje volje” dobili jednog istinskog strateškog partnera.
Bar je ova vlast u nečemu ostala dosljedna! No, tu nije kraj našim mukama, jer imamo ponos koji nam ne dozvoljava da priznamo greške, nego uporno tvrdimo suprotno ili još bolje krivimo drugoga. Tako se u narodu kaže “pobježe mi voz”, umjesto, “zakasnio sam na stanicu”, ili “udari me jedna budala kolima”, čisto da ne pomisli neko da je krivica bila naša.
Još je gore kada za sve optužimo crkvu, džamiju ili druge države: Srbiju, Hrvatsku, Albaniju ili SAD, kojima se u zadnje vrijeme i podsmijavamo?! Valjda zato što smo odgovorniji, pravedniji i što imamo funkcionalnije institucije sistema.
Sve ovo govori da društvo atrofira kao i njegove institucije. One se guše u osjećaju superirnosti u odnosu na njegove kritičare, misleći da se neke stvari nikada ne trebaju promijeniti, pa makar iz inata. No, u zavisnoti od situacije ponekad se sve to desi u momentu, a onda neće uslijediti hajka, već poziv na odgovornost.
Tačno je da će se u momentu “potopa” pojaviti i sindrom “ranjene zvijeri” koje će na sve načine pokušati da ode što dalje u zaklon rušeći sve što joj se nađe na putu, a zaboravljajući da ipak ostavlja vidne tragove za sobom. I u porazu treba biti dostojanstven. “Umri muški na put spuški!”
Na kraju, što god bilo, moramo se radovati novoj šansi, novom danu i novom periodu koji slijedi za državu. Nije ovo borba između jakih i slabih, dobra i zla, ovo je borba nas protiv našeg alter-ega. Borba naroda koji svoj duh želi uzdizati kao slobodan, pravedan, sa punim integritetom kojeg su mu potisnuli.
Na tom putu nema mjesta za gubitnike, jer na duge straze to je “win-win” strategija za sve građane Crne Gore. Preduslov je da se što prije odustane od ove aktulene koja definitivno ne donosi korist nikome, pa čak ni onima koji su iz cijele ove socijalne bruke izašli kao profiteri. Krakog je daha i taj osjećaj, jer je jasno da je vještački i neprimjeren zemlji i standardu u kojem živimo.
Stoga, samo naprijed! Iako je strah najveći motivator koji besprekorno funkcioniše, naročito u kriminalnoj hijerarhiji, on svakim danom sve više i više slabi. Mogu i dalje tući novinare, prijetiti otkazima i slično. Ali, u trenutku kada shvate da im grupa ne funkcioniše kompaktno, znaće da su oni jedini koji osjećaju taj isti strah.
To je priznaćemo pravedno, a na takvom društvu treba insistirati! Svakim danom narastaju problemi a, eto, paralelno sa tim jača nada da idemo u susret budućnosti dostojne 21. vijeka. To nije nemoguća, već realna misija svakog dobronamjernog građanina ove zemlje!
Bonus video:
