Čuveni njujorški hotelijer, Rejmond Ortig, ponudio je 1919. nagradu od 25.000$ onome ko se usudi da sam preleti Atlantski okean. Bio je to smion poduhvat. Prihvatajući izazov, Čarls Lindberg je trasirao put prekookeanskim letovima i pokazao da crowd-sourcing može da bude moćno sredstvo obraćanja najširem krugu ljudi u nadi da će se iznaći rješenja za najteže probleme sa kojima se čovječanstvo suočava.
Gotovo jedan vijek kasnije, pred predstojeću Rio+20 konferenciju koja će okupiti svjetske lidere da obnove posvećenost održivom razvoju, Program Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP) priprema se da uputi izazov vezan za održivi razvoj. Da li su izazovi (ne)održivog razvoja podjednako važni kao što je prije 100 godina to bila nemogućnost da se preleti okean? Neuporedivo više od toga, a evo i zašto.
Način na koji se globalne ekonomije razvijaju više ne predstavlja održivu opciju – ni za ljude, ni za samu ekonomiju, a ni za sredinu u kojoj živimo.
U velikoj mjeri to je tako zato što nikako da se otrgnemo od zavisnosti od prljave energije. Cijena koju za to plaćamo ne odražava troškove koje namećemo zagađivanjem vazduha, vode i zemljišta, siromašenjem prirodnih bogatstava, a da i ne pominjemo posljedice po zdravlje ljudi.
Povrh svega, vlade subvencioniraju fosilna goriva i time šalju pogrešne poruke i stvaraju brojne neželjene posljedice. Jedna od njih je da održavanje niskih cijena najmanje koristi donosi siromašnima koji vrlo malo je vjerovatno da, primjera radi, žive u velikim kućama, pa time i ne troše toliko mnogo energije.
Sljedeći nusproizvod je naučno dokazana veza između emisija gasova sa efektom staklene bašte i ekstremnih meteoroloških pojava. Subvencioniranjem fosilnih goriva i podsticanjem njihovog korišćenja, vlade širom svijeta doprinose učestalosti i intenzitetu takvih ekstremnih pojava. Obično upravo najsiromašnije i najugroženije kategorije stanovništva najviše i trpe posljedice takvih pojava, budući da su, u principu, izloženiji njihovim posljedicama, recimo sušama i poplavama, a ujedno i najmanje pripremljeni da se sa njima nose.
Uprkos svim suubvencijama, domaće cijene energenata u stalnom su porastu. U svom djelu Revolucija resursa (McKinsey, Resource Revolution), Mekinsi zagovara tezu da će se takav trend vjerovatno i nastaviti, i to iz sljedećih razloga:
1. Postoji međuzavisnost resursa – potrebna vam je voda da proizvodite energiju i uzgajate hranu – tako da se naglasak na jednom resursu prenosi na drugi.
2. Sa projekcijom koja kaže da će uskoro srednja klasa brojati i do tri milijarde ljudi, ne možemo više sa sigurnošću tvrditi da će tradicionalni izvori moći da zadovolje naše apetite još zadugo, a da se time ne stvaraju dodatni rizici i troškovi i ne izazivaju dodatne posljedice. A pretpostavljate koga najviše pogađa povećanje cijena hrane, vode i energenata?
Dakle, ne samo da su subvencije sve manje uspješne u održavanju cijena na vještačko niskim nivoima, već one narušavaju sposobnost vlade da ulaže u socijalne programe i otvara nova radna mjesta. A to je tim važnije danas kada se sve veći broj ljudi suočava sa neuhranjenošću i nemanjem pristupa osnovnim uslugama. Time se vezuju ruke ljudima koji žive u siromaštvu, jer nisu u stanju da sprovedu promjene koje su neophodne da bi za sebe izgradili bolji život.
Da li taj poriv subvencioniranja fosilnih goriva igra ulogu u sve izraženijim nejednakostima? To bi mogla biti tema za čitav jedan novi blog, ali ono što danas vidimo jeste da svijet zaista postaje sve manje ravnopravan. A ono što zasigurno znamo je da nejednakost dovodi do dodatnih socijalnih problema, kao što su više stope smrtnosti djece, ubistava, zatvorskih kazni, te smanjenje očekivanog životnog vijeka, matematičke i opšte pismenosti i nivoa povjerenja u društvu.
No, odoh u digresiju. Vratimo se na subvencije za fosilna goriva – one predstavljaju prepreku za ulaganje u čiste energente, za opšti pristup prirodnim bogatstvima i njihovo efikasno korišćenje.
Od 1,3 milijarde ljudi širom svijeta koji nemaju pristup električnoj energiji, najmanje njih 3 miliona živi u tranzicionim i zemljama članicama OECD-a. Možete li i zamisliti život bez struje? Kako svom djetetu pričate priču za laku noć – uz svjetlost svijeće! Kako da se borite protiv siromaštva bez struje? Nikako, jer ne možete.
Upućujemo poziv inženjerima, urbanistima, investicionim menadžerima, grupama za istraživanje i razvoj i ekonomistima.
Korišćenje obnovljivih izvora energije u Evropi i Zajednici nezavisnih država (ZND) među najnižim je u svijetu. Velika zavisnost od fosilnih goriva, koja čine 88% primarnih izvora energije prema Izvještaju o razvoju po mjeri čovjeka za 2011, ne predstavlja dobru vijest po zdravlje. Jermenija, Bugarska i Rumunija vodeće su zemlje u svijetu po broju smrtnih slučajeva izazvanih zagađenjem vazduha. Tako da ste sada i siromašni i bolesni.
Obraćamo se naučnicima, meteorolozima, inženjerima, mehaničarima i električarima.
Evropa i ZND predstavljaju svjetske lidere po energetskoj neefikasnosti – za proizvodnju jednog eura BDP-a utroši se više energije nego u bilo kom drugom kraju svijeta. A to, opet, znači i više zagađenja i više subvencija.
Tražimo stručnjake iz oblasti obrazaca ponašanja, marketinške gurue, arhitekte i tehnološke inovatore.
Da zaključimo. Fosilna goriva koja pokreću naše ekonomije loša su po zdravlje, loša su po životnu sredinu, loša su po društvo (nejednakost?), a sve lošija i po samu ekonomiju. Subvencioniranje fosilnih goriva sprečava ulaganja u obnovljive izvore, u energetsku efikasnost i pristup energentima onima kojima su nužni.
Ovo je problem takvog obima da njegovo rješavanje prevazilazi sposobnosti bilo koje pojedinačne vlade ili privatne kompanije. Nadilazi i mogućnosti civilnog društva, bilo kog pojedinca ili razvojne organizacije. Za njegovo rješavanje potrebna je saradnja i usmjeravanje znanja, resursa i istinske posvećenosti u istom pravcu.
Što onda da radimo? Ono što možemo je da pokušamo da izvučemo stručna znanja koja leže u ljudima. Upravo to UNDP i pokušava da uradi. Naša prvenstvena misija jeste da postavimo dobar izazov za rješavanje jednog ili više aspekata održivog razvoja.
Jedan mogući kandidat za takav izazov postavlja pitanje: Koji je ekvivalent solarne energije za laptop od 100$? Pristup jeftinim informacionim tehnologijama predstavlja pravu revoluciju u obrazovanju u siromašnim zemljama. Pristup jeftinoj solarnoj energiji doveo bi do revolucije u razvoju kakav danas poznajemo.
Dok mi nastavljamo potragu za dobro uobličenim izazovom, možda biste vi mogli pomoći sa nekim dobrim idejama? I ne zaboravite, tražimo Čarsla Lindberga održivog razvoja! Zato nas pratite i dalje…
Bonus video:
