Poštovani čitaoci,
Danas su pred vama “Vijesti” sa jubilarnim brojem 5.000. U toliko brojeva stalo je parče možda najuzbudljivije epohe koju su živjeli žitelji prostora koji se zove Crna Gora.
Ne počinje istorija sa nama naravno, ali moramo se podsjetiti da nam je do tada stvarnost bila prilično ružičasta, bilježena u istorijskim udžbenicima ili partijskim biltenima. Sve pobjeda do pobjede, sve junak do junaka.
Sredinom 90-ih i državni dnevnik i njena TV svjedočili su o provincijalnoj i zapuštenoj Crnoj Gori, koja je često lagala samu sebe. Trebalo je početi sa gole ledine, razvijati ne samo nov i moderan pristup novinarstvu i izgledu novina, već i prodaji, distribuciji, marketingu, štampi...
Da smo krenuli pravim putem i utabali stazu u pravom smjeru govore bolje od nas svi projekti koji su nastali nakon 01. septembra 1997. Svi oni, od “Dana”, preko “Publike” i “Republike”, do “Dnevnih novina”, koristili su znanje, prednosti ali i nedostatke i greške u našem projektu, trudeći se - nerijetko uz našu direktnu podršku - da se etabliraju na tržištu i steknu povjerenje, kako čitalaca tako i oglašivača. To je zasluga onog manje vidiljivog, ali veoma važnog dijela naših novina – infrastrukture bez koje nema pravog rezultata i učinka redakcije, makar je činili najboljii urednici i novinari.
Na ruku nam je išlo i turbulentno vrijeme. Ratovi, primirja, opet rat, mir, optužnice, suđenja za najteže zločine, brojne promjene granica i ustavnih uređenja, pljačkaška tranzicija. Za samo 5.000 brojeva ili nepunih 15 godina poderali smo tri države, pregrmjeli jedan rat, dočekali više puta odlagani refrendum i preživjeli golgotu od mladih i pametnih “očeva nacije”.
Ipak, uz rizik da nam se prebaci pretencioznost, možemo reći da smo svemu bili naredni. Znali smo da točak istorije ne može da se vrati i da su svi ljudi, ideje i pokreti koji to pokušaju, osuđeni na propast.
Tako je bilo krajem 90-ih sa Miloševićem i njegovim brutalnim pokušajem da spasi komunizam svoje supruge i velikosrpski projekat srpske elite. Još je lakše bilo predvidjeti da je Koštunica na čelu tadašnje nam države samo prolazna epizoda.
I kada je Solana zavrnuo ruku Đukanoviću i prinudio ga da odloži referendum, znali smo da naš lider, iako sklon potkupljivanju, nema kud, da mora po cijenu svoje sopstvene slobode dovesti do referenduma. Pri tom je mislio da će u novoformiranoj državi, umjesto demokratije i institucija sagraditi svoj privatni posjed koji će mu garantovati vječnu vlast i naravno zaštitu.
Bili smo hroničari, komentatori, analitičari, svih ovih 5000 i nešto malo više dana. Jer i novinari imaju dušu, koju ponekad treba odmoriti. Već 5000 puta smo bili na ispitu koji polažemo samo pred vama – našim čitaocima, najstrožim kritičarima ali i našom najvećom podrškom.
U “Vijestima” je ključna riječ odgovornost. U početku dvadesetak a danas stotinjak ljudi svakodnevno se trudi da se nešto ne prikrije, da se ne preuveliča, da se ne zaboravi, da se podsjeti, da se zabilježi, da se ocijeni, da se nekome ne oprosti ali o nekoga i ne ogriješi, da se svakog dana izađe pred vas i da vas se gleda u oči.
Dramatika i ljepota, ali i prokletstvo našeg zanata je što nas svakog dana čeka novi izazov a svjesni smo da 5000 puta možemo uraditi pravu stvar, da to možemo i 10.000 puta, ali i da se samo u jednom danu ili samo jednim člankom, sve što je stvarano godinama i decenijama može dovesti u pitanje ili čak srušiti.
Zato, poštovani čitaoci, očekujemo od vas da nas i dalje mjerite po strogim standardima, da nas strogo kritikujete kada nešto promašimo ili pogriješimo - ali i da znate da to ne činimo s namjerom ili ciljem, već nesvjesno ili zbog zamora.
Srećan nam ovaj mali zajednički praznik.
Bonus video:
