Nisam je očekivao na tom mjestu, mada nema nikakvog razloga da takve ljude ne očekujete na bilo kojem mjestu. Napokon, krajem osamdesetih su bili glavni društveni tok, ubjedljiva većina. Ali slava, dječiji rođendan ili privatna sjedjeljka nisu mjesta gdje očekujete nekoga, ko, prema starogrčkim opisima ima oči podlivene krvlju, zmije umjesto kose i kandže. Gospođa jedva diše, ali je erinija ili u prevodu sa starogrčkog na latinski - furija.
Izuzetno smežurana, skoro neprijatno našminkana, rijetkih zuba. Sjela je preko puta i odmah počela da nas muči. Ona voli Pokojnika kao prvog dana.
„Lijep nam predjsednik“, sjetio sam se masovnog uzdaha sredovječnog ženskog biračkog tijela iz devedesetih, kada je Pokojnik bio poprilično živ i nabusit. Da li je moguće da su njegovu nabusitost žene koje su ga voljele doživljavale kao mušku snagu? Ili, naprosto, postoje žene koje vole latentne nasilnike?
Znam da se to više nisam pitao kada su šoferi skinuli Lepu Brenu i duplerice iz Plejboja sa svojih šoferskih kabina, a postavili poster tada živog Pokojnika. I šoferima je, dakle, predsjednik bio lijep. Pretpostavljao sam da se radi o nekoj frojdovskoj zavrzlami. Ako je bio lijep gospođama sa univerziteta i domaćicama vječno opasanim keceljama, šoferima i dekanima, onda je ta vrsta ljepote bila nešto što ja naprosto nisam vidio. A oni jesu.
Na vrhuncu moći, po mitinzima, pred ustalasanom masom, Pokojnik je govorio dosadno. Fraza na frazu. Nosio je harizmu koja me nije doticala. „Lijepo nam priča Sloba“, čuo bih lijevo i desno na Ušću. Već sam se uplašio da sa mnom nešto nije u redu. Besplatna ideološka droga koju je Pokojnik dijelio šakom i kapom na mene nije djelovala. Vidio sam aparatčika spremnog na sve. A to „sve“ me je plašilo.
Uslijedio je niz „pobjeda“ u neobjavljenim ratovima u kojima je Pokojnik ostvarivao snove svojih vijernih neprijatelja - tamo gdje je branio Srbe njih više nema. Njemu je bilo važnije da tamo gdje su Srbi ostali - ne bude drugih.
Ali sada, godine 2018. jedan njegov ženski fan drži bank ne zatvarajući usta. Ona zna kako ga u Požarevcu još uvijek svi vole, jer je tamo kao dječak išao na pijac i svakoga fino pozdravljao. Kako je kuća oronula - sramota! - i kako je tužno to što mu se Srbi nisu odužili. Ona je bila ljekar, zna ona da su ga ubili haški gadovi.
Očiju blistavih kao na LSD-u vitalna penzionerka priča posađena između sarmica i pita, rakijskih i vinskih čaša, sred dječije graje, sjeća se kakav je bio ovaj, a kakav onaj iz Pokojnikovog okruženja. Ispostavilo se da je njen odavno preminuli muž bio hirurg sa visokim činom, pa je imala pristupa tadašnjim važnim kuloarima. Pripovijeda punih i praznih usta, usred zalogaja, između dva zalogaja, pijucka Ždrepčevu krv brzo, kao ptica, da bi uzela zalet i opet počela da slavi svog lijepog Pokojnika. I da opanjkava sve njegove protivnike. To su antipatrioti, izdajnici, probisvijeti i varalice. Furija, kažem, koja sveti svog ljepotana. Osjetio sam da je ova žena zaista satkana od one japije, za koju sam mislio da je potrošena devedesetih. Nadao sam se da su činjenice o Pokojniku koje su ovakvi likovi mogli u međuvremenu sto puta provjeriti ipak ljekovite. Ali nisu. Činjenice ne mogu ništa Pokojnikovoj Ljepoti. Njegove vjerne pratilje ga slijede i danas, kao cure koje su se motale oko Džegerovog hotela i provlačile se kraj tjelohranitelja samo da im se legenda potpiše na gaćice. A sada te gaćice drže uramljene iznad kamina.
Omatorjele cure, ali istog, užarenog pogleda kao s kraja osamdesetih, kada su svoj nacionalni entuzijazam ugradile u Pokojnika, a time i u jugoslovensku apokalipsu. O da, znala je ona i Vuka, mislila je najprije da je onako sklon crkvenoslovenskim izrazima Srbin nad Srbima. Ali ga je brzo, razočarana, pročitala. On je bio četnik-pacifista, neka vrsta vojvode soroševca. Pokojnikova nabusita dosljednost je ipak prevagnula.
O, da, znala je ona i čuvenog aforističara kao i boemčinu, slikara i pisca koji su pili viski kod Pokojnika u kabinetu prekrajajući pripiti zemlje i granice. Fini ljudi.
Ova pripadnica bivše srpske pseudosocijalističke elite okupljene oko zločinačkog poduhvata na čijem je čelu bio Pokojnik zajedno sa svojom bračnom drugaricom, poznatom po maloumnim kolumnama i po ruralnom običaju zadijevanja cvijeta za uvo, samo je fizički oronula. Dama je žilava kao vukodlak, upravo jer je fanatično zaljubljena u „Godine raspleta“. Vrijeme pomalo negira nju, a ona potpuno ignoriše vrijeme. Njen lijepi Pokojnik joj ne dozvoljava da se upozna sa sopstvenom savješću.
Pobjegao sam na balkon, među mlađe ljude. Oni se, pak, sprdaju sa bivšim Pokojnikovim ministrom za dezinformisanje. Sardonski su osmjehnuti. Jedni bi da odu. Drugi, koji su došli izdaleka, možda bi da se vrate. Ali nemaju gdje.
Kroz otvorena balkonska vrata furijin glas i dalje udara nemilice kao turbofolk. Predaleko sam da bih razumio riječi ali ta melodija, taj ubitačni ritam to je - što bi rekao jedan od novotalasnih filozofa - zvuk etničkog čišćenja.
Naposlijetku, dobro je da sam je sreo. Beograd je zavodljiv. Korumpira moralne i estetske kriterijume beskrajnim hedonizmom. Skloni ste da sadašnjost vidite komotnije nego što ona zaslužuje. Ko da se svakog dana sjeća tadašnjeg ljutog ministra za informisanje ili mladog crnogorskog kadra zvanog Britva, Pokojnikovog najboljeg učenika? Oni danas zastupaju sve što su tada prezirali. Ali na nesumnjivo Pokojnikov način.
Slobina furija je na vrijeme izronila iz močvare zaborava, uhvativši baš onu intonaciju koja me je jednom otjerala iz zemlje. Zahvaljujući toj dami, dugovječnoj poput kornjače sa Galapagosa, jasnije razaznajem zabašurene temelje nesreće na kojima još uvijek mjesečari ovaj grad.
Bonus video:
