Zbog jednog radosnog i jednog tragičnog događaja u protekloj nedjelji, more, pomorstvo i brodovi na trenutak su ušli u fokus pažnje javnosti Crne Gore koja je i u reakcijama na njih, potvrdila da je, na žalost, zemlja sa mnogo jačom kontinentalnom, nego sviješću o moru.
Krenimo redom – 12. januara u Šangaju kršten je novoizgrađeni teretni brod „Kotor“, prvi novi brod koga kupuje jedna brodarska kompanija iz Crne Gore nakon 22 godine. Događaj kojem se iskreno radovao svaki pomorac, primorac i zaljubljenik u more u Crnoj Gori, naravno, morao je biti iskorišten i kao prilika za još jedan neukusni pokušaj političkog poentiranja od strane lidera SDP i predsjednika Skupštine Crne Gore Ranka Krivokapića koji je eto, dovoljno prikladna politička i društvena „veličina“ da na sebe uzme ulogu kuma novom brodu.
Tri dana Rankovog bavljenja po Šangaju o trošku poreskih obveznika koja je trebalo da budu krunisana vrlo jednostavnim zadatkom – da bocu šampanjca slomi o oplatu novoizgrađenog broda i time simbolično prinese žrtvu bogovima mora kako bi bili milostivi prema novom brodu – rezultirala su fijaskom.
Nasmijani Krivokapić, iako je tri puta udarao sjekiricom po napravi koja je trebala „lansirati“ bocu šampanjca i slomiti je o bok broda, to nije uspio da učini, pa je „naš obraz“ spasio neimenovani Kinez na palubi „Kotora“, radnik brodogradilišta koji je vidjeći što se dešava, pritrčao, brzo „virao“ bocu do visine palube i lično je slomio o brod.
To Krivokapiću nije zasmetalo da održi jedan od svojih čuvenih patriotskih govora u kome je opet iznio netačan podatak da je „Kotor“ prvi novi crnogorski brod nakon 25 godina. Nepažljivo čitajući novine, pisac Krivokapićevog govora je previdio činjenicu da je „Kotor“ prvi novi brod bokeljskog pomorstva nakon „Jugooceanijinog“ „Kupresa“ napravljenog 1987, ali je ipak posljednji novoizgrađeni crnogorski trgovački brod bila „Morača“ barske „Prekookeanske plovidbe“, izgradjena 1990 godine.
Dakle, ni „logistička priprema“ putešestvija lidera SDP u Kinu nije bila baš najbolja.
Priča o nelomljenju „Kotorove“ krsne boce šampanjca ovih je dana polučila i interesantne komentare nekih naših pomoraca, posebno onih iz vrha „Crnogorske plovidbe“ koji tvrde da su „40 godina po svjetskim morima i da toj činjenici ne pridaju pažnju“.
OK, ovi iz menadžmenta možda po dužnosti nisu, ali je većina drugih pomoraca (tradicionalno) vrlo sujevjerna i što bi u Boki rekli „ufaju“ u mnogo toga, počev od loše sreće za brod kome se na krštenju nije slomio šampanjac, preko nestupanja na palubu lijevom nogom, do neprišivanja otrgnutih dugmeta na košulji tokom trajanja nevremena, kako se oluja ne bi „prišila“ za brod....
Koliko je priča o boci bitna može ilustrovati činjenica da se šampanjac nije slomio ni na krštenju još jednog broda o kome danas priča čitav svijet – zlosretnog italijanskog kruzera „Costa Concordia“.
Slučajno ili ne, nakon što njegova kuma – češki supermodel Eva Herzigova, 2006. nije uspjela da o njega slomi bocu šampanjca, taj brod je imao nekoliko pehova, među kojima najozbiljiji samo dvije godine kasnije u Palermu kada je „Costa Concordia“ oštećena udarom u obalu prilikom manevra pristajanja u luci.
Na petak 13. ove godine „Costa Concordia“ je punom brzinom udarila u podvodne stijene kod ostrva Djiljo i potonula u plićaku, a o kukavičkom postupku njenog zapovjednika, kapetana Franćeska Sketinija koji je na tonućem brodu ostavio na hiljade ljudi, žena i djece dok je on među prvima utekao u čamac za spasavanje, i u narednim godinama ispisivaće se najsramnije stranice svjetskih pomorskih hronika.
Sketini se tu pokazao kao potpuna suprotnost svog sunarodnika, kapetana Pjetra Kalamaija, zapovjednika italijanskog transatlantika „Adrea Doria“ koji je 1956. potonuo na Atlantiku nakon sudara sa švedskim brodom „Stockholm“. Kalamai je učinio sve što je mogao da sa teško oštećenog broda evakuiše sve svoje putnike i posadu, a onda je u maniru pravih, starih pomoraca, ostao sam na komadnom mostu i mirno čekao da se nad njim i njegovim brodom sklope valovi Atlantika. Ipak, njegovi već spaseni oficiri su se vratili na „Anderu Doriu“ i na jedvite jade uspjeli nagovoriti svog zapojednika da sa njima ipak i on siđe u spasilački čamac.
Kapetan Sketino koji nije ni blijeda sijenka Kalamaija, učinio je se suprotno, a zbog njegove grube greške u procjeni koja je dovela do udara „Coste Concordie“ u stijene kod Djilja, odmah je krenula i nekritička kampanja preispitivanja navodnih opasnosti koje nose veliki kruzeri kada se približe obali.
Svjetskom trendu odmah se pridružila i naša javnost, pa su plasirane indirektne teze da je opasno tako velike brodove uvoditi u Boku i „vrtjeti“ ih kroz Verige i oko peraških otoka. Taj manevar inače, jedna je od glavnih atrakcija kako za putnike kruzera, tako i za same njihove zapovjednike koji nerijetko impresionira vještina lokalnih pilota da kroz navigacijki zahtjevno područje, „provuku“ grodosije duge i do 317 metara.
Upravo je blizina obale u Boki ono što je čini neponovljivo lijepom za putnike kruzera, pri čemu se sa manevrom broda sve radi uz poštovanje neopohodnih „safety margin-a“. Isto je tako i u svijetu gdje kruzeri zalaze duboku u norveške fjordove, razgranate zalive na Ognjenoj zemlji i u Magelanovom tjesnacu, provlače se izmedju lednika na Artktiku, ili manevrišu sa po samo par metara slobodnog prostora sa strana, pristajući u neke od neizbježnih malih luka na Karibima.
I sve je to sasvim uobičajena pojava o kojoj niko ne govori dok se ne dogodi glupost kakvu je napravio Franćesko Sketino, a onda o njoj krenu da pričaju i zaključuju ljudi koji najčešće takav brod nikada u životu ni vidjeli nisu.
Navigare necesse est, stara je izreka, i bez obzira na to koliko je naša javnost spremna da razumije suštinu tragedije „Coste Concordie“ ili da prihvati ozbiljnost gafa kuma Ranka Krivokapića, brodovi će na sreću i dalje ploviti svjetskim morima, pa i vodama Boke koja je pravi magnet za kruzing-industriju.
Bonus video:
