NIŠTA NIJE SLUČAJNO

Uspavana ljepotica

Postoji više oblika „težnje“ ka renti u Crnoj Gori: potplaćivanje, korupcija, krijumčarenje, siva ekonomija, pranje novca, dilovanje drogom, itd. Stara nomenklatura iz kasnih 80-ih nastavila je bogaćenje sa zapravo manje prepreka nego što ih je imala u jugoslovenskom sistemu
57 pregleda 0 komentar(a)
Ažurirano: 13.01.2012. 16:05h

Kako objasniti socijalnu demobilizaciju i političku apatiju koja pogađa crnogorsko društvo već više od dvadeset godina? Sve reforme i ključne odluke od 1990. godine (rat u Dalmaciji, jednostrano uvođenje njemačke marke, secesija od Srbije itd.) bile su inicirane iz „vrha“ i pratile su interese vladajućeg kartela.

Društveni protest je uvijek ostao ograničeno sektorski i često čak označen kao „ne-politički“. Strukturalni razlog leži u onome što se može nazvati „neformalnim rentijerskim društvenim ugovorom“ u kojem rentijerska državna klasa obezbjeđuje društvu osnovnu infrastrukturu i minimum socijalne zaštite, dok društvo uživa izuzetno niske poreze na dohodak i za uzvrat prihvata da državnim činovnicima prepusti visok stepen autonomije u donošenju odluka.

Postoji više oblika „težnje“ ka renti u Crnoj Gori: potplaćivanje, korupcija, krijumčarenje, siva ekonomija, pranje novca, dilovanje drogom, itd. Stara nomenklatura iz kasnih 80-ih nastavila je bogaćenje sa zapravo manje prepreka nego što ih je imala u jugoslovenskom sistemu. U kapitalizmu preduzetnik koji teži profitu stvara pozitivno-vrednovani socijalni proizvod, dok je onaj koji teži renti društveno neproduktivan i nezainteresovan za ekonomsku dobrobit cijele nacije.

Ovaj drugi od državnog aparata samo očekuje raspodjelu raspoloživih resursa kroz budžet i kroz državnu regulativu. Ako period krize i može da izazove intenzivne sukobe među oligarhijskim grupama unutar kartela zbog smanjivanja rentijerskog „kolača“ to, međutim, ne dovodi u pitanje sistem kao takav.

Uprkos ogromnom potencijalu zemlje, težnja ka renti slabi crnogorsku ekonomiju. Zapravo čak i u najboljim makroekonomskim uslovima skoro je nemoguće pokrenuti ekonomski razvoj bez domaće klase nižih buržoaskih preduzetnika koji teže profitu u konkurentnom tržištu i koji su spremni na dugoročna ulaganja u lokalnu ekonomiju, stavljajući tako i svoju sudbinu u ravan sa sudbinom društva.

Iz ove perspektive, Crna Gora ima polu-tržište i polu-demokratske strukture. Dok formalno politički sistem daje dojam savršene harmonije sa liberalnom idejom pluralističke demokratije i djelimično čak i vladavine prava, rentijersko društvo zapravo proizvodi pokroviteljsko-klijentske odnose jer nadležni iz vlasti koriste inostrano pridobijene rente da bi obezbijedili minimalnu političku lojalnost.

Iza fasade demokratije koja uključuje izborne rituale, ustavne reforme i promjene u vladi, nalazi se u stvari samo marginalna konkurentska borba između budućih lidera za političku moć i glasove biračkog tijela.

Političke glasove je moguće čak i kupiti. Sistem kleptokratije, u kojem je korupcija sistematski organizovana od državnog vrha do najnižih djelova administracije (Crna Gora zauzima 66. mjesto na listi zemalja Svjetskog indeksa za percepciju korupcije koju je objavio Transparency International i nalazi se iza zemalja kao što su Nambija, Kuba i Ruanda) ne može da izrodi buržoaziju nezavisnu od države i upravo je zbog toga put ka liberalnoj demokratiji blokiran.

Nosioci liberalne reforme - intelektualci, političari, NVO lideri, novinari – tolerisani su sve dok ne postanu prijetnja neformalnom rentijerskom društvenom ugovoru kao takvom ili pak ličnim interesima glavnih rentijera. Ako se to desi, oni se mogu pokušati kooptirati, korumpirati, mogu doživjeti sistematske prijetnje ili uništavanje imovine (kao npr. kola), slanje u egzil, ili čak mogu biti ubijeni (kao u slucaju Duška Jovanovica).

Ekonomski gledano, žrtve ovog sistema su posebno novi ekonomski preduzetnici koji se priključuju tržištu i suočavaju sa administrativnim gonjenjem beskrupuloznih inspektora, dok Sleeping Beauty/ Uspavana ljepotica novi politički preduzetnici u procesu formiranja države, tj. nove političke partije, nevladine organizacije ili društveni pokreti, mogu naići na poteškoće u dopiranju do široke javnosti zbog manipulisanih medija ili se mogu korumpirati na ovaj ili onaj način.

Dok su god minimalna infrastruktura i socijalna zaštita obezbijeđeni i dok su god porezi na dohodak na niskom nivou, jako je teško „probuditi“ ovo uplašeno društvo. Zaista, postoji čvrsta veza između ubiranja državnog poreza i društvene mobilizacije.

Ako uzmemo u obzir pravilo da „nema oporezivanja bez zastupanja“, smanjena potreba državne klase za oporezivanjem svojih građana sprečava pojavljivanje jake države koja legitimno predstavlja svoje građane.

Snaga drzave i nivo drustvene mobilizacije mogu se, stoga, najbolje empirijski izmjeriti kroz nivo sakupljenih državnih poreza na dohodak. Ovi porezi su indikatori javne podrške i stvaranja države: što su porezi na dohodak viši, to građani traže veću odgovornost i tako guraju sistem prema slobodnom i konkurentnom političkom tržištu istinski reprezentativne demokratije, a stoga i prema većoj socijalnoj zaštiti.

Trenutno, sa stopom od 9%, što je tri do četiri puta niže od prosječne poreske stope u zapadnoevropskim zemljama, Crna Gora je u redu zemalja sa najnižim porezom na dohodak na svijetu! Uz to, država primjenjuje društveno nepravednu fiksnu stopu, dok je, na primjer, u Francuskoj i mnogim drugim zemljama stopa progresivna, što znači da siromašni slojevi ne plaćaju uopšte porez dok najbogatiji plaćaju i do 50% svoje zarade.

Crnogorska rentijerska državna klasa ne mora da crpi sredstva od društva jer to nije glavni način dolaska do izvora koje država može koristiti za pregovaranje minimalnog prihvatanja neformalnog rentijerskog društvenog ugovora.

Ova sredstva dolaze iz inostranstva, kao na primjer u vidu direktnih inostranih ulaganja (koja su u 2010. iznosila 36% BDP, što je apsolutni evropski rekord!) ili u vidu inostrane pomoći ili kredita. Među donatorskim agencijama su Svjetska banka (WB), Međunarodni monetarni fond (IMF), Evropska investiciona banka (EIB), Evropska banka za obnovu i razvoj (EBRD) kao i Program Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP).

Strukturalno, direktna inostrana ulaganja, pomoć i krediti su politička zamka, bar onda kada nisu direktno proslijeđeni lokalnom biznisu, bez prolaska kroz državnu kontrolu (što je rijetko slučaj): kanalisani u infrastrukturu a tako indirektno i u potrošnju, donorski uslovi (čuveni „conditionalities“) ako i imaju za cilj poboljšavanje konkurentnosti ekonomskog tržišta, zapravo štite interese rentijerske državne klase, omogućavajući veoma niske poreske stope zato što su socijalna zaštita i infrastruktura djelimično obezbijeđeni sredstvima iz inostranstva.

Eksterno, i sama država počinje da teži renti iz međunarodnog sistema (od inostranih tajkuna koji ulazu velike sume novca, kao sto su Piter Mank ili Oleg Deripaska, ili pak putem kredita i grantova od međunarodnih institucija). Interno, građani ostaju pasivni.

Ipak, „neformalni rentijerski društveni ugovor“ može uskoro biti destabilizovan vanjskim uzrocima...

Crnogorski “neformalni rentijerski društveni ugovor” sam po sebi ostaje vrlo stabilan, tj. bez važnijeg osporavanja, dok su god porezi na prihod vrlo niski i dok država obezbjeđuje minimalnu društvenu i ekonomsku sigurnost i infrastrukturu.

Međutim, stabilnost bi možda mogla biti uzdrmana vanjskim šokom: nedavnom fundamentalnom strukturalnom promjenom u zapadnoevropskom kapitalizmu. Indirektno, to bi moglo uzrokovati interne političke promjene u Crnoj Gori.

Zbog pretjerane finansijalizacije američka „subprajm“ kriza iz 2008. se transformisala u svjetsku bankarsku krizu. Zapadne zemlje su nacionalizovale ili izbavile svoje banke (izuzev Lehman Brothers). Ovim činom se ogromna količina privatnog duga pretvorila u javni dug koji je takođe drastično porastao kao posljedica efekta „prelivanja“ na realnu ekonomiju, tj. nizih fiskalnih prihoda i povišenih rashoda društvene zaštite.

U Zapadnoj Evropi kriza je prvo pogodila zemlje koje su najviše bile izložene finansijalizaciji (Island, Irska) a onda čak još snažnije i evropsku periferiju (Grčku, Španiju, Portugal, Italiju).

Strukturalni razlog leži u arhitekturi euro zone: bez ikakve fiskalne harmonizacije i minimum zajedničkog zakonodavstva, konkurentnost bilo koje države članice monetarne unije će porasti ako se odnos između produktivnosti i plata komparativno smanjuje.

To je bio slučaj sa Njemačkom gdje je jedinični trošak rada u padu od 2000. dok je kod drugih država porastao za bar 20%. Kako monetarna devalvacija nije moguća, prije ili kasnije će doći do snažne recesije, kao što se desilo nedavno u Grčkoj. Za rezultat ćemo ponovo imati veći javni dug i moguće državno bankrotstvo.

Svjetski javni dug porastao je za 33% u posljednje tri godine (2008-2011) i dosegao cifru od skoro 44 triliona američkih dolara. A to još nije kraj. Vlasnici vladinih obveznica su ili privatni penzioni fondovi ili srednja klasa ekonomski naprednih zemalja, ali i azijski i arapski suvereni fondovi.

Velike zapadnoevropske banke takođe posjeduju, direktno ili indirektno, znacajni dio grčkih, italijanskih, španskih i portugalskih vladinih obveznica: Société Générale, Erste Bank, Deutsche Bank, Hypo-Adria, BNP Paribas, HSBC itd. Ove banke će vjerovatno zbog navedenog stanja izvršiti dokapitalizaciju i drastično smanjiti izloženost privatnom kreditnom riziku.

Pošto su takve mjere izuzetno politički kontroverzne u njihovim matičnim zemljama (Austrija, Francuska, Njemačka, Mađarska itd.) za očekivati je da se one prvo primijene na evropsku periferiju, tj. na Balkan i Istočnu Evropu.

Domaća kreditna zaduženja u Crnoj Gori su u izuzetnom porastu u posljednjih deset godina, sve do 2009. Domaćinstva i preduzeća su se jako zadužila; porast kredita iz godine u godinu je u jednom momentu čak iznosio skoro 200%. Odnos između domaćeg kreditnog zaduženja i BDP u 2010. je iznosio 78,5%.

Savršeno je jasno da su domaći bankarski krediti, mnogi od njih u biti truli, omogućili Crnoj Gori da ublaži recesiju u 2009. koja je i pored svega bila veća nego drugdje u post- jugoslovenskoj zoni (osim u Hrvatskoj), i da se bolje odupre krizi u posljednje tri godine.

Činjenica da je velika većina od jedanaest banaka prisutnih u Crnoj Gori uglavnom inostrana predstavlja problem. Inostrano vlasništvo predstavlja skoro 90% sve bankarske aktive.

Najveće banke su ogranci EU banaka (austrijskih, francuskih, mađarskih, slovenačkih).

Ukoliko trenutna evropska kriza potraje još neko vrijeme – što je za očekivati – sjedišta u Beču, Parizu, Budimpešti, itd. mogla bi ranije ili kasnije odlučiti da žrtvuju Balkan radije nego da ugroze svoje ključne ekonomije. Ovo se može desiti i uprkos „Bečkoj inicijativi“ iz 2009. godine, javno-privatnom koordinativnom forumu koji uključuje najznačajnije finansijske aktere, putem kojeg su se inostrane banke obavezale na podršku svojim podružnicama na Balkanu.

Ubrzano smanjenje količine kredita bi jako oštetilo crnogorsku ekonomiju i izazvalo dalje lokalne krize. Zapravo, već više od godinu dana kreditni rast u Crnoj Gori je negativan.

Da bi odbranile državni AAA rejting, austrijske banke, koje su među najviše uključenima u crnogorska poslovanja, u novembru su dobile instrukciju od austrijske bankarske nadzorne institucije da ogranice buduće pozajmice svojim istočnim i jugoistočnim podružnicama. To definitivno nije dobra vijest za Crnu Goru jer bi smanjenje broja kredita moglo „isusiti“ ekonomiju. Velika kriza time uzrokovana bi za posljedicu, između ostalog, imala smanjivanje državnih prihoda i uvećavanje troškova.

Premijer Igor Lukšić izgleda da je svjestan tog rizika.

Postoji i drugi, gori scenario po kojem bi neki bankarski ogranci jednostavno propali zbog mnoštva trulih lokalnih kredita i/ili zbog visokog izlaganja njihovih inostranih sjedišta grčkim, italijanskim ili španskim obveznicama.

Kako je Đukanovićeva vlada u oktobru 2008. objavila nevjerovatnu stopostotnu državnu garanciju na sve bankarske depozite da bi ojačala povjerenje u bankarski sistem (Hrvatska i Srbija su ogranicile garancije na 50.000€ po depozitu, a Bosna i Hercegovina samo na 10.000€) to bi zahtijevalo, u ovom scenariju, potpuno spasavanje ovih banaka kroz nacionalizaciju. I u ovom slučaju državni rashodi bi prosto eksplodirali.

Kako se ne čini mogućim dalje smanjivanje socijalne zaštite ili povećanje PDV stope iznad 17%, oba scenarija mogla bi se finansirati jedino ili kroz značajno povećanje poreza na dohodak ili putem uvećanja javnog duga što bi za uzvrat takođe dovelo do porasta poreza na dohodak a u cilju plaćanja kamate na dug.

Istina je da crnogorski javni dug čini samo 43% BDP-a, što je tek otprilike polovina od recimo francuskog ili njemačkog duga. Međutim, kako je agencija Standard&Poor's već smanjila rejting Crnoj Gori na nivo BB – uz to još i sa negativnom perspektivom – svako dalje objavljivanje državnih obveznica moglo bi postati veoma skupo, dok bi dalja kreditna zaduživanja (po nižim kamatnim stopama od onih na međjunarodnom tržištu obveznica) od strane međunarodnih institucija kao sto su MMF ili Svjetska banka u svakom slučaju bila ograničene količine i uz to bi značila i djelimično gubljenje nacionalne nezavisnosti.

Kako značajno više stope poreza na dohodak dugoročno skoro uvijek vode sve brojnijim zahtjevima za političko zastupanje, rezultat ove dva scenarija bilo bi veće političko osporavanje rentijerske državne klase. Neformalni rentijerski društveni ugovor bi bio destabilizovan. Međutim, naravno da nije sigurno da li će se ostvariti ijedan od ova dva scenarija i da li će se u nekom doglednom roku uspavana ljepotica probuditi.

prevod Zorana Franović

Preporučujemo za Vas