Ili, festival nekog glumca…
Jugoslovenski i crnogorski slikar Vojo Stanić nedavno je u jednom odličnom intervjuu pomenuo nikšićko pozorište. Zgrada koje više nema imala je, kaže Vojo, nešto posebno u svojoj arhitekturi i duhu. Podsjećala je na dubrovačko kazalište sa prekrasnim balkonima i scenom. Isti stil.
Umjesto da ga, kao spomenik kulture zaštite, nedavno su ga srušili. Vidiš, ljudskoj gluposti nema kraja! – opet će Vojo.
Danas se o nikšićkom pozorištu uglavnom ćuti. Kao i o Dubrovniku. Stalo se na obećanjima – čeka se starija i ljepša zgrada. Do tada, predstave će se igrati na Sceni 213, sali koja je u sklopu hotela Sindčel, inače Željezarinog hotela, i namjenski je projektovana za radničke proslave, sastanke, konferencije i slične manifestacije. Dakle, najmanje za ono čemu sada služi. I koja se, pazite sad ovo, u zimskim danima ne zagrijava! Predsoblje joj je od uglačanog mermera i masivnih metalnih stubova koji upotpunjuju osjećaj sveprisutne hladnoće svojstven potpuno drugačijim kolektivnim okupljanjima. Simbol prošlog vremena.
Festival jednog glumca je posebna priča i zato je ovaj duži uvod neophodan. Mada, rijetka prilika da se u gradu osjeti dah drugih sredina kroz pozorišno posredovanje, ova manifestacija ima i neophodnu dozu stravične ironije života. Nikšiću se tada obrate, i na kratko ga posjete, sve aktuelne perjanice crnogorske mejn strim političko-kulturne scene. Da, upravo ona ekipa koja je glavni krivac za gradsko posrtanje. Padaju velika obećanja, prosipaju se velike laži, pljušte gromoglasni aplauzi, dijele zahvalnice i odaje poštovanje velikom tvorcu nove crnogorske istorije. Sala je opet, na kratko, u funkciji, opravdava svoju prvobitnu namjenu. Utrkuju se Nikšićani i Nikšićanke, u svom omiljenom sportu, ko je veći i bolji lokal patriota. Ko više voli svoj grad, a ko je manje uradio za njegov spas. Stvarne osnivače ovog festivala gospodu Slobodana Milatovića, Voja Krivokapića i Laza Tripkovića gotovo da niko i ne pominje. Njihova ideja i pregalaštvo ne piju vodu, jednostavno nijesu imali sreće. Danas o pozorištu neko drugi pjeva, obećava i laže. I ne stidi se. Osjećaj srama i duhovna bijeda ne idu zajedno.
Posebna priča je publika, odnosno njeno prisustvo koje govori da je nema. Napirlitane gospođe visokih partijskih činovnika, umoljene su specijalnim pozivnicama da se ’srede’ i dođu, da zauzmu najbolja mjesta, i tako rastjeraju sve one kojima umjetnost ne služi samo kao dekor a hladna radnička sala jedini prozor u svijet. Parada kiča jednako tužna koliko i smiješna. Samo tužnije, ali i bezobzirnije može biti obraćanje aktuelnog premijera na otvaranju ove žurke za svoju ekipu. Dok su prisutni očekivali možda neku recitaciju iz njegovog književnog opusa uslijedio je monolog nezapamćene kič retorike. Za udžbenike. Premijer je istakao da Crna Gora ima sreće jer u njoj postoje sredine kao što je Nikšić! Dalje je ovaj poetikus nastavio priču u konvencionalno prozaičnom stilu. Priču o pozorišnom ‘virusu’, ‘zarazi’ koja traje već 130 godina. Pa o neraskidivim, upletenim nitima i ostalim klicama, te entuzijazmu i daskama koje, znate već kako to ide, život znače. Dakle; slavi se pozorište kojeg odavno nema, uništitelji se proglašavaju spasiocima, obične sluge i jeftine birokrate sprdaju sa umjetnicima, dok polupismena, neznavena svjetina služi kao dekor i aplaudira. Onih kojima pozorište najviše pripada odavno tu više nema. Sjajna tragedija koja već duže traje.
Eto vam je danas festival u Nikšiću – privatna zabava za odabranu ekipu.
Na kraju nije potreban poseban komentar. Osim izvinjenja svim gostujićim glumcima i umjetnicima, u ime neke druge strane Nikšića, što se o njihovom stvaralaštvu nije više i bolje govorilo. Ovo je ipak bio privatni party, za odabranu elitu, snalažljive lovce u mutnom plićaku crnogorske apatije.
Bonus video:
