TV I DRUGE IGRE

Enigma jedne harizme

Prilog istoriji crnogorskog beščašća ili - kakvu će presudu za veleizdaju zatražiti Glavni Specijalni član Savjeta Javnog servisa. Da Andrijana Kadija bude spaljena na cetinjskom guvnu, a Vladan Mićunović strijeljan na Zidanom Mostu? Ili će oboje još neko vrijeme “samo” prolaziti kroz golootočkog toplog zeca...
254 pregleda 15 komentar(a)
Goran Sekulović, Foto: Zoran Đurić
Goran Sekulović, Foto: Zoran Đurić
Ažurirano: 04.05.2018. 13:44h

Proveli smo u istoj firmi više od tri decenije. Dugo je radio potpuno bešumno, skoro 20 godina. Pisao je mnogo i opširno, samo ga mi nijesmo razumjeli.

A onda se, iznebuha, nekako osokolio. Dobio stan ili 80.000 eura za njega, od Vlade ili preko nje, ne pamtim. Za novinarske prilike veliki, u blizini premijerovih roditelja. Objavio je i veliku knjigu, Enigma jedne harizme. Znate o kome.

Pokušavala sam te ‘98. da dođem do nje, ali kao da je u zemlju propala. Nije službeno povučena, privatno jesu čak i neki poklonjeni primjerci. Ovih dana nekako nađoh jedan. I jedva pretekoh, nakon 250 istovjetnih strana za 48 sati.

Nije problem u opširnosti, izađem nakraj i sa Zlatnim runom u sedam tomova. Prosto, u knjizi nema ničega. Ni enigme, ni harizme. Samo beskrajnog divljenja vladaru. Čak i u poglavlju posvećenom crnogorskim gospodarima, Milo Đukanović je ispred mitropolita Danila, Save i Vasilija, Svetoga Petra i Njegoša, knjaza Danila i kralja Nikole.

***

Da ne znam autora i glavnog junaka, bila bi to bajka za odrasle. Sa srećnim krajem, uprkos krvavom početku. Pomenut je na nekoliko mjesta. Ali samo kao neki građanski rat čiji je Crna Gora bila talac.

A Đukanović? Pa, on je prvi nenacionalistički političar na Balkanu. Ništa mržnja prema šahu zbog šahovnice. Ni ispravljanje granica priučenih avnojevskih kartografa. Kakve kišne kabanice u Lukovu i 30.000 naoružanih ratnika u agresiji na suverenu Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.

Pretrčano je sve što može da naudi gospodaru. AB revolucija je “jedan značajan politički događaj”. Ni slova o tome da je 11. januara ‘89. ulica urnisala Crnu Goru. Hiljadugodišnju, kako autor često pominje. Samo ne tu đe je trebalo.

***

Kakav je gospodar? Nekad kao kralj Nikola, valjda zbog titule. Povremeno liči na Tita, viđenog Pinkijevim očima. Najčešće kao vaseljenski patrijarh dok ga opisuje kakav mladi đakon. “Nudi retoriku saživota, dijaloga...a ne retoriku mržnje i prizivanja rata”...

Takve političare treba podržavati, njega i Milorada Dodika. Garantuju “međunacionalnu trpeljivost i međuvjersku toleranciju”. Što je kod Dodika došlo do izražaja poslije Dejtona. Kod Đukanovića ranije, još dok je forsirao Konavle.

“U slučaju Mila Đukanovića misao je stremila zbilji i zbilja misli”?! Krhko je moje filozofsko znanje, ko rastumači častim honorar. I nije neki za ovoliki trud... Idemo na prostija poglavlja.

***

Što su za Crnu Goru uradili vladari kuće Petrović-Njegoš... Mitropolit Sava pet redaka plus jedna riječ. Njegoš - 12 plus jedna riječ... Sva sedmorica - tri i po stranice.

Što je do sada za Crnu Goru i Jugoslaviju (ne piše koju) uradio Milo Đukanović... Četiri stranice i četiri reda pride. Razumjela sam samo da je isplaćivao penzije. Iz budžeta ili od šverca nafte i duvana? Nije se autor bavio tim sitnicama.

Kako je sve to uspio, ima li on neki čarobni štapić ili tek bere plodove ranijeg rada, zabrinuo se autor. Mi tih briga nemamo. Nije do magije, toliko je brao da ni grane nijesu pretekle. Stabla su doskoro ostala enigma. Ne jedne harizme, nego koalicionog partnera.

***

Na kraju je i on posiječen pri korijenu. Iako autor tvrdi da gospodar nikad nije pokazivao volju za revanšizmom. Nego se trudio da se građani koji su glasali drugoga ne osjete kao pobijeđena strana.

“Njegova veličina, njegov uspjeh, njegov imidž modernog i sposobnog političara i državnika još su veći i sjajniji, trajniji i dugoročniji, kada se zna kroz šta smo sve prošli”.

Zna se, samo toga u knjizi nema. Osvajački rat, domaći logori, bombe i pendreci na antiratne aktiviste i suvereniste, uništavanje porodica, deportacije, etničko čišćenje, akcija Lim, šverc oružja, duvana i nafte, sankcije, plata od marke, glad, liječenje kod travara...

Autor se sjeća kako su i tada neki optuživali gospodara. Ali, Svetozar Marović ga je uzeo u zaštitu od “lažnih i nečasnih tvrdnji kojima se pokušavalo pripremiti da padne”. Prvi nije pao, ali jeste drugi. Zašto ga prvi nije uzeo u zaštitu kad su se tvrdnje odnosile na obojicu? Zato što je dozvoljeno da se izvuče samo jedan. Knjiga objašnjava kako.

***

“Kao nikada u svojoj prošlosti, Crna Gora je danas pred sudbonosnim izborom - da li će u 21. vijek uspravna i ravnopravna ili u zapećak modernog doba pod stranim tutorstvom i vazalstvom, obeščašćena i osramoćena”. Ima još: “Svako ko vjeruje u Crnu Goru morao bi da glasa za Mila Đukanovića”.

Ko sad smije da izbriše znak jednakosti između gospodara i države? Što će oni koji vjeruju u nju, ali ne i u njega? Neka čekaju Savjet RTCG. Da provjere je li se gospodar zaista “odrekao laži i zla nacionalizma, autokratske i nedemokratske vlasti, rigidnog i cenzurisanog medijskog prostora”.

Što se mene tiče, vjerujem samo jednoj rečenici: “Milo Đukanović neće pokleknuti”. Omakne se istina nekad i u bajkama...

P.S. Poznajem dobro noviju istoriju crnogorskog beščašća, ali imam dilemu hoće li Glavni Specijalni član Savjeta Javnog servisa zatražiti da Andrijana Kadija bude spaljena na cetinjskom guvnu, a Vladan Mićunović strijeljan na Zidanom Mostu, ili će oboje još neko vrijeme “samo” prolaziti golootočkog toplog zeca.

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")