STAV

Tajkun

Nedavnim intervjuom g-din Đukanović je konačno odlučio da bude iskren i strateški jasan. Konačno je “poslovnu elitu” zemlje nazvao “…oni kojima je data šansa, a koji su možda nešto nelegalno uradili tokom privatizacije, a čime će se baviti pravosudni organi, ako je tako…”
199 pregleda 3 komentar(a)
Milo Đukanović, Foto: Boris Pejović
Milo Đukanović, Foto: Boris Pejović
Ažurirano: 31.01.2019. 01:20h

U prevodu iz Kembridž rječnika tajkun je ili bogata, moćna osoba u biznisu ili titula koju su stranci u Japanu dodjeljivali lokalnim moćnim pojedincima. Nema negativnu, ni jezičku ni socijalnu ni ekonomsku, konotaciju.

Privatizacije istočno-evropskih, ruskih i balkanskih ekonomija, u brutalnosti razaranja ekonomskog tkiva zemalja, u “tajkunu” su, medijski i pojmovno, našle spas da se iznađe simbol svega što unutar značenja ne nosi pozitivnost i stvarni poslovni uspjeh.

Na naslovnoj strani prazničnog izdanja ugrabih Ćanov lik. Unutra, čitava strana za Ćana Koprivicu. Osim naslova, u citatima iz nekih slabašnih knjiga, izbjeglo se dotaći talasanje i suština vizije, što su bili Ćanovi genetski i poslovni kod. I ovako ljepuškast tekst bez poruke bio je korisniji od plačavine oko radnika, na stranicama prije Ćanove, a gdje se moglo nabasati na ružno-intelektualno konstatovanu tvrdnju da su ondašnje nezaslužene sankcije međunarodne zajednice 1992-1995. krive što su naši radnici/građani-nke u posljednjih tri decenije pretvoreni u socijalne krpe.

Zašto? Neuspješni kumbulj nedoticanja Ćana i traljavih stavova o zaposlenima nije i ne može biti slika privrednih kičmenosti Crne Gore.

Zato se potrebni balans našao tamo gdje se najmanje očekivalo, u knjizi, “Ja, tajkun” M. Miškovića (Laguna, 2018). Privednik regiona, hapšen od politike jer je poslužio kao platforma za plačevno-patetične uzlazne političke karijere kod susjeda, dokazao je da je poseban i svoj u velikom biznisu.

Zanemarujući vjerovatnost eksterne pomoći u literarnom zaokruživanju teksta, fokus na okupljanju znanja i iskustva su dvije velike zaostavštine njegovog privrednog pregnuća. Njima posvećuje knjigu, i ako je toliko, to je od njega veliki doprinos sagledavanju ekonomskih tekovina prethodnih tri decenije na Balkanu.

Čitati o Miškovićevom voljnom prihvatanju da živi riječ “tajkun”, čak i uz saznanje da nosi buljuk negativnih konotacija u ovim neformiranim državicama nastalim na krvavim ruševinama bivše domovine, jeste čitateljsko i ekonomsko osvježenje. Konačno se može spoznati da tajkun nije neprijatelj, ali da to jesu neodgovorni političar i korumpirani administrativac/činovnik, a najviše neinspirativan politički regrutovan biz(m?)nismen, dok se analizira realna ekonomija trodecenijskih regionalnih reformi.

Njegov biznis početak faktički formira njegovu i Deltinu održivost. Prošao je školu velike “Jugobanke”, školu najveće riznice poslovnih umova koji su u dvogodišju prolaženja kroz sve faze i kroz sve sektore, znali da su naučili da su sticanje i širenje znanja i uvećanje vještina, najvažniji profesionalni zadatak i stremljenje. Najmlađi nosilac nagrade AVNOJ-a (ima li više bilo koga da se sjeća koliko je bila važna ova nagrada) za dostignuća u privredi, tokom rukovođenja ondašnjom globalno uspješnom fabrikom hemijskih proizvoda “Župa” iz Kruševca.

Stranice knjige prate Miškovićev privredni put, Deltino postavljanje i razvoj, sve uspjehe i veliki broj neuspjeha, zablude, političko udaljavanje, teško medijsko silovanje, koje je tabloidnim pristupom nanijelo više štete srpskoj i regionalnoj privredi, nego Miškoviću i Delti. Lako se može osjetiti osuda, jer veličački naslovi u regionalnim časopisima (dnevnim i nedeljnim) služe, po Miškovićevim procjenama koje nisu daleke od objektivnosti, ino-investitorima da dođu ovamo i budu veće “jajare” od lokalnih, pa im uspijeva da budu finansirani iz sredstava poreskih obveznika, da budu stimulisani i ohrabrivani od lokalnih političara, što je nerazumno i neodrživo za lokalne nacionalne ekonomije.

Stoga je podvlačenjem crte najvažnija impresija knjige, uz sve kritičnosti, sljedeća: g-din Mišković podacima sugeriše da ima dovoljno domaće akumulacije. Međutim, lokalni (regionalni) neobrazovani političari je nikada neće pokrenuti, i regulatorno motivisati da bude investirana u nacionalne ekonomije, pošto su zarobljeni kukavičlukom neznanja i voljno ne žele spoznati šta su stvarne definicije održivog ekonomskog razvoja.

Mogu li se crnogorske kafanokratske prežalice nazvati tajkunima? To bi, a slijedeći stranice Miškovićeve knjige, za naš ekonomski razvoj bilo okrepljujuće i dugoročno pozitivno.

Ne mogu… Pa, koje su to škripave trule daske, iz kojih vire zarđali štetni ekseri neposlovnosti i nepromišljenosti, pa je i tajkun daleki san među našim poslovnim profilima?

Nedavnim intervjuom g-din Đukanović je konačno odlučio da bude iskren i strateški jasan. Konačno je “poslovnu elitu” zemlje nazvao “…oni kojima je data šansa, a koji su možda nešto nelegalno uradili tokom privatizacije, a čime će se baviti pravosudni organi, ako je tako…” (parafraziranje autorke od 11/04/2018).

Konačno se javno ukinula neoliberalna javna poštapalica o “sposobnim i snalažljivim”. A, kad više nisu u spinu kojim je neograničeno namicanje moglo biti bez odgovornosti za zajednicu, onda možda dobijemo prve tajkune, uporedive sa Miškovićem, bar u postavkama biznisa.

Kad će to biti, vidjećemo. Ćana, znamo sigurno, nećemo više dobiti.

Možda ima par njih, posebno sa ženskim segmentom timova (napomena: ovo je jedna od impresija koja je iz knjige posebno okrepljujuća; g-din Mišković motiviše rad svojih sjajnih poslovnih liderki, činjenično potvrđujući koliko su sujetne kratkovidosti štetočinske u biznisu, a pripadaju muškom režimu rada u regionu), koji su u naznakama blizu rada Deltinih korporativnih okvira.

Nema ih mnogo u Crnoj Gori. Ni najavljeno istraživanje o najvećima u CG neće doprinijeti da ih bude više, jer komora, telekom. kompanija i banka su lideri pojavnosti i političkih zakulisanosti, a ne suštine biznisa, iako su izuzetni Ratko i njegov BI nosioci dugoročnog kvaliteta u svojoj inovativnosti korišćenja javnih podataka.

Ipak, korak po korak neka bude da je Deltinim tragovima manje štetno ići nego ne izlaziti iz kafane, osim za reprezentaciju (napomena: Mišković ima originalno viđenje ovog troška u knjizi), a tražeći zaštitu od države. Odnosno, da će neobjektivno prigrabljivanje insajderskih informacija, koje nikako da dostignu da budu dovoljno korisne crnogorskom ekonomskom razvoju na dugi rok, biti ukinuto jer ne doprinosi suštini osamostaljivanja pojedinačnih životnih egzistencija, unikatnog ključa održivosti ekonomskog razvoja.

Naučila sam da su mali i srednji biznismeni uz CG heroji ekonomskog razvoja. Ne autoput. Ne EPCG. Ne kafanokratski biznismeni. Ne luke ni hoteli ni porto-i, koji god izaberete. Ne, ni jedna banka. Ne ni CBCG ni premijer ni jedan ministar finansija, a tek ne ekonomije.

Tamo je najmanje korupcije, a tamo se takve odluke mogu najlakše donositi jer su dio poslovnog kompetitivnog istrajavanja u eventualnoj održivosti. Zašto? Zato što ne bježe od sebe i ne kriju se iza sujete, po modelu naših ljekara iz Kliničkog centra. A, to je za naš moment ekonomskog razvoja u njihovoj žilavosti nastavka naša jedina odrednica ekonomske politike koju ni jedan neodgovorni javni adminsitrativac više ne može uništiti. Može pokušati, ali više ne može uspjeti.

Autorka je ekonomska i finansijska analitičarka