Antonio je jedan prijatelj iz Italije koji radi u oblasti informacionih tehnologija. U svojim tridesetim već je imao posao koji u Italiji obično dobijaju osobe sa najmanje pedeset pet godina. Umoran od stalnog dokazivanja klijentima da zaslužuje svoju poziciju, pustio je bradu i ofarbao je tako da izgleda kao sijeda. Nasuprot tome, u Sjedinjenim Državama, pokojni Stiv Džobs bio je koosnivač Epla kad je imao 21 godinu.
Ovu anegdotu treba imati na umu sada kada Italija i Evropa planiraju budućnost poslije vladavine u rokoko stilu bivšeg premijera Silvija Berluskonija koja se okončala njegovom nedavnom ostavkom. Zaista, prvenstveni problem Italije nije, niti je ikada bio, Berluskoni; problem je u ukorijenjenoj gerontokratiji, nepotizmu i anti-meritokratskom ponašanju. A Italijani su ujedno i počinitelji i žrtve ovog ćorsokaka.
Ja moju zemlju nisam 2000. napustio zbog Berluskonija (koji tada i nije bio na funkciji). Niti je iko od 90.000 ljudi koji svake godine napuste Italiju (prema podacima NVO Migrantes, tokom posljednje decenije zemlju od 60 miliona stanovnika napustilo je skoro milion građana) to uradio iz političkih razloga.
Odlazimo jer je Italija stagnirajuća zemlja, naročito za svoju omladinu. Prema podacima OECD-a, 90% Italijana mlađih od 24 godine žive kod kuće sa roditeljima, dok je 28% mladih nezaposleno – što je znatno iznad prosjeka drugih razvijenih zemalja koji iznosi 17%.
Razlozi za visoku stopu nezaposlenosti su dobro poznati. Prema studiji koju je sprovela Privredna komora Italije, polovina zaposlenih Italijana dobila je posao zahvaljujući porodičnim ili društvenim vezama. Poznanstva su, sigurno, svuda važna za pronalaženje posla, ali su u SAD i Britaniji, na primjer, poslovni krugovi relativno otvoreni, a sposobnost je još uvijek glavni razlog zbog koga nekoga angažujete ili sa njim sarađujete.
Ali ne i u Italiji. Kada sam imao 21 godinu, nisam mogao da pronađem partnere ili investitore za portal višejezičnih vijesti, CafeBabel.com, prvenstveno jer niko u Rimu nije mogao da „preporuči“ jednog Napolitanca kao što sam ja.
Tako sam 2001. godine otišao u Francusku. Iako sam bio stranac, u Parizu su me dočekala širom otvorena vrata. Preduzetnički ekosistem je još i više predusretljiv u kalifornijskoj Silikonskoj dolini gdje sam početkom ove godine bio koosnivač Taktilajza (Tactilize), kompanije za razvoj platformi za lično izdavaštvo za smartfone i tablet računare.
Moj preduzetnički život bi bio noćna mora da sam ostao u Italiji. Prema rangiranju Svjetske banke, moja zemlja se nalazi na 87. mjestu po lakoći poslovanja, što je daleko iza SAD (četvrto mjesto), Francuske (29.), pa čak i Bocvane (54.). Ovo odražava birokratiju iz Kafkinih romana, visok nivo organizovanog kriminala i korupcije, kao i uglavnom konzervativnu poslovnu kulturu u Italiji.
Uzmimo na primjer Daniela Albertija koji je svoju prvu kompaniju osnovao sa 26 godina. Svaki potencijalni italijanski investitor je prolazio pored njega i govorio: „Zašto bi uspio ti, a ne neko drugi?“ Četiri godine kasnije, kada je njegova kompanija uspjela, isti ti investitori su željeli u nju da ulože. „Italijani imaju averziju prema riziku“, kaže Alberti, koji je sada direktor novoosnovanog preduzeća Vinsver. „Stvar je u tome da nema inovacije bez rizika.“
Ovo nisu problemi koje italijanska politika – makar i oslobođena od Berluskonija – može riješiti na magičan način. Oni vuku korijene još od osnivanja Italije u XIX vijeku i pokreta Rizorđimento koji je ujedinio italijansko poluostrvo. Novouspostavljena italijanska vlada nametnula je poreze koji su stalno povećavani, poslala je trupe da okupiraju oblasti čije stanovnštvo nije znalo ni riječ italijanskog jezika i obavezala mlade ljude da provedu pet godina u vojsci zemlje koju nisu poznavali. Sve ovo je izazvalo jaku podozrivost prema italijanskoj državi i izbjegavanje poreza, kao i organizovani kriminal.
Dok italijanski establišment ove godine obilježava 150 godina ujedinjenja, obični Italijani znaju da tu ima malo šta za slavlje. Ujedinjenje više nije problem, ali problemi koje je ono izazvalo i dalje opterećuju zemlju. To je značajan razlog zašto, prema posljednjim istraživanjima, oko 70% Italijana koji žive u inostranstvu ne planiraju da se vrate i zašto polovina omladine u zemlji sanja da napusti domovinu.
Tokom svoja tri premijerska mandata Berluskoni nije učinio ništa da promijeni strašne uslove u zemlji, naročito za mlade ljude. Ali on nije stvorio te probleme. Iz istog razloga, tehnokratska vlada na čelu sa Marijom Montijem neće moći da preokrene Italiju bez pravih reformi i politike. Ne krivite Berluskonija; krivite Italijane – i njihove pretke.
Copyright: Project Syndicate, 2011.
Bonus video:
