Ovog mjeseca Međunarodna agencija za energetiku objaviće svoj godišnji izvještaj „Perspektive svjetske energetike“, koji ima odlučujuće međunarodno značenje i koji će potvrditi da nismo na dobrom putu da umanjimo globalno zagrijavanje. Ako se nastavi sadašnja tendencija u prozvodnji energije, onda će 2100. prosječna temperatura na planeti biti viša za 2 stepena Celzijusa nego 1990. godine, što bi nanijelo nepopravljivu štetu planeti i uslovima za život ljudi.
Druga, neposrednija kriza sada gotovo u potpunosti preokupira svjetsku pažnju, odvlačeći vlade i građane od energetskih problema koji, ipak, ostaju pred nama. U SAD dugo vremena na federalnom nivou nije bilo rasprava o energetici, Evropska unija okupirana je finansijskim uraganom, a zemlje u razvoju žele da očuvaju brzi ekonomski rast kako bi milione ljudi izvele iz siromaštva.
U tom kontekstu, sljedeće zasjedanje Okvirne konvencije UN o klimatskim promjenama zakazano za kraj novembra u Durbanu, u Južnoafričkoj Republici, prolazi potpuno neprimijećeno.
Zahvaljujući svojim negativnim spoljnim efektima, neregulisano tržište energije ne predstavlja koristan mehanizam upravljanja, pošto nije sposoban da izdrži ekonomske troškove. Izračunato je da izvori energije, koji su najveći zagađivači, moraju biti oporezovani sa 70% kako bi negativni efekat bio umanjen.
Postojeći nedostatak informacija u toj oblasti još je jedan razlog zbog kojeg slobodno tržište ne funkcioniše. Često je, kao na primjer sa rezervama gasa, tehnički teško dobiti informaciju. Osim toga, vlade smatraju prirodne resurse strateškim i ne žele da daju informaciju o njima. Na kraju, rokovi vezani za energetiku obično su dugi: stoljeća djelovanja na životnu sredinu ili decenije da se nadoknade investicije.
Naravno da će to biti složeno. Upravljanje energijom traži istovremeno uzimanje u obzir tehničkih, političkih i ekonomskih apekata. Istraživanje i proizvodnja energije iniciraće mnogo različitih disciplina i tehnologija – eolskih (korišćenje snage vjetra), fotoelektričnih, atomskih, ugaljskih, itd. Nešto slično postoji i u političkoj sferi, u kojoj su industrijski i ekonomski sektor organizovani, ali odvojeni. Takođe, dodatnu teškoću predstavlja i neophodnost međunarodne koordinacije.
Energetski sektor je primjer neadekvatnosti naših institucija. Energetska politika je nacionalna, a uticaj tog sektora globalan. Curenje radijacije, pucanje podvodnih naftnih bušotina, i prije svega, emisija CO2 ugožavaju, ali - to nije sve. S druge strane, energetske prednosti pripadaju konktretnim agentima, bili oni potrošači, proizvođači ili prodavci. Takav disbalans stvara jasan stimulans za slijepe putnike: dok mi plaćamo, oni imaju korist.
Osim toga, globalno upravljanje je neophodno, jer distribucija i trošenje energije u svijetu nisu vezani. U malom broju zemalja postoji neutralni energetski balans. Nafta, osnovni izvor nergije u svijetu, indikativna je u tom pogledu. Na Bliskom Istoku naftni aktivni komercijalni balans iznosi 266%, a u SAD je 65% deficit.
Takav geografski disbalans zahtijeva uređivanje sistema trgovine, preciznih normi i dobro strukturiranog svetjskog tržišta. Ipak, danas imamo mnogo netransparentnih bilateralnih sporazuma, a postoje veoma različite ekološke potrebe i protivrječne subvencije.
U rezultatu toga, naše globalne institucije za energetiku su krajnje neodgovarajuće. Međunarodna agencija za energetiku priznaje samo zemlje OECD-a (Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj) i ne uključuje Kinu, najvećeg potrošača energije.
Međuvladin Ugovor o energetskoj povelji (ECT), koji obavezuje zemlje potpisnice da na energetske produkte i usluge primjenjuju nepristrasna pravila tržišta, nisu potpisale SAD, drugi po veličini potrošač u svijetu, a nije ga ratifikovala ni Rusija, najveći proizvođač nafte u svijetu. Sporazumi STO samo neposredno dotiču pitanje energije, zato što se energija posmatra kao potrošan prirodni resusrs i tako se u mnogim slučajevima oslobađa primjene tih normi.
Osim toga, „nezapadne“ zemlje – uključujući velike potrošače kao što su Kina i Indija, ali i zemlje koje su najveći proizvođači (države u Persijskom zalivu i Rusija) - nemaju povjerenja u institucionalni sistem sazdan, uglavnom, na Zapadu. Zemlje u razvoju s pravom primjećuju da je odgovornost za današnji problem sa klimatskim promjenama- na Zapadu. Od vremena industrijske revolucije, pa do nedavno, razvoj Zapada nije ograničen bilo kakvim ekološkim okvirima, pa zemlje u razvoju smatraju da ne treba one sada da snose troškove adaptacije. Na sličan način, zemlje-proizvođači istupaju protiv toga da se odreknu jedne od malog broja osnova po kojima su vodeći.
Rješenje mora imati novu instituciju. Možda bi, za početak, bila dobra ideja da veliki emitenti u svijetu povedu pregovore u okviru Grupe 20 ili da učine nešto slično po pitanju energetike. Kasnije, pregovori mogu biti dostupni svim državama ako njihovo sprovođenje bude išlo u okviru Okvirne konvencije o klimatskim promjenama UN.
Centar pažnje pregovora treba da bude kompleksan, da dovede do ograničenja emisija, a takođe i finansijske i tehničke podrške izvora energije koji manje štete životnoj sredini. Ograničavanje emisije nametnuće troškove neproporcionalno zemljama izvoznicama nafte, a takođe i potrošačima u zemljama u razvoju koje imaju manje savremene tehnologije.
Tokom susreta u Durbanu u okviru Okvirne konvencije o klimatskim promjenama UN sve zemlje – razvijene, zemlje u razvoju, one koje imaju ili nemaju prirodne resurse – moraju se ujediniti kako bi garantovale da ih, nakon što ova druga kriza, koja sada hara svijetom, najveća kriza od svih neće zateći nespremne.
Solana je predsjednik Globalno-ekonomskog i geopolitičkog centra ESADE; bio je visoki predstavnik EU za spoljnu politiku i bezbjednost i generalni sekretar NATO-a; koautor teksta je i Anhel Sas-Karansa, koordinator ESADEgeo
Copyright: Project Syndicate, 2011.
Bonus video:
