OTPOR

Occupy Podgorica

Kakva god da bude globalna situacija, crnogorska politička scena će ostati štivo za Ofenbaha. Jer evo nismo još ni zakoračili u tu famoznu godinu prevrata, a već se ne zna ni ko je vlast ni ko je opozicija.
0 komentar(a)
Protest studenata, Foto: Savo Prelević
Protest studenata, Foto: Savo Prelević
Ažurirano: 22.11.2011. 09:16h

Za vrijeme nedavnog studijskog boravka u Americi, imao sam priliku da posjetim centre protesta Occupy Filadelfija i Occupy San Francisko. Plod bunta i bijesa američkog stanovništva, ovi šatorski gradići na slikovit i konkretan način razobličavaju mit neoliberalnog kapitalizma kao sistema blagostanja. Uprkos blještavim fasadama nebodera i prepunim izlozima luksuznih radnji u neposrednoj blizini, oni svojim postojanjem, kao i djelovanjem svojih „stanovnika“, označavaju suštinu ovog sistema kao gigantski mehanizam krađe, korupcije, otuđenja, kontrole i nasilja.

Surova reakcija snaga statusa quo koja je ovih dana uslijedila samo to potvrđuje. Gradići su žestokom policijskom akcijom zbrisani sa lica zemlje, a oni koji su se zatekli u njima su uhapšeni. To međutim „okupante“ čini još jačim i učvršćuje ih u svojoj posvećenosti borbi za drugačiji i humaniji način života.

Istorija zadnjih sličnih velikih gibanja u svijetu, onih krajem šesdesetih godina prošlog vijeka, navodi na ovakav zaključak. Kao što je čuveno „Ljeto ljubavi“ 1967. godine bilo uvertira za progresivne globalne lomove naredne 1968, tako su i događaji ove jeseni samo uvertira za dramatičnu operu koja nas očekuje u narednoj 2012. godini.

Nije isključeno da će je kapitalizam na izdisaju učiniti vagnerovskom, otpočinjanjem nekog novog globalnog rata. Ipak, postoje velike šanse da se ovog puta (za razliku od perioda koji je prethodio Prvom svjetskom ratu) ujedinjeni progresivni pokreti i pojedinci mogu suprostaviti trgovcima smrti i da, umjesto Vagnera, dobijemo Verdija. Ili čak Mocartovu „Čarobnu frulu“?

Sve to su za sada samo spekulacije. Jedno je ipak sigurno. Kakva god da bude globalna situacija, crnogorska politička scena će ostati štivo za Ofenbaha. Jer evo nismo još ni zakoračili u tu famoznu godinu prevrata, a već se ne zna ni ko je vlast ni ko je opozicija.

Dio vlasti se pretvara da je opozicija, a dio opozicije da je vlast. Presvlačenje i puderisanje je u punom jeku, pravi ofenbahovski karneval. Na repertoaru je, dakle, kan-kan za briselsku publiku. S jedne strane, novinske stupce i digitalne fajlove puni „opozicionarstvo“ predsjednika države Filipa Vujanovića i „opozicionarstvo“ predsjednika Skupštine Ranka Krivokapića.

Koliko su ta dva suprostavljena „opozicionarstva“ autetična dovoljno pokazuju ovi znaci navoda. I to da ih već čitav niz godina za glavne uloge u svom privatnom vodvilju bira Milo Đukanović. S druge strane, lideri parlamentarne opozicije na oruk (dvojica zajedno za jednu ruku, a treći sam za drugu) pridižu „nejakog“ Igora Lukšića.

Te ugrožen je, te on je meta, te smjenjuju ga Marković i Roćen, te ovo, te ono. Pa, zar je to posao ozbiljne opozicije? Meni se čini da bi Lukšiću najbolje pomogli kada bi se učlanili u njegovu stranku.

U isto vrijeme, međutim, na scenu stupaju i neka nova lica. To uostalom zahtijevaju i bazični zakoni fizike. Ništa ne može da traje nepromijenjeno. Entropija je fakt života. A i ono u što se vjeruje kao istinito ima istorijsko jezgro. Kao što je tvrdio Hegel, istina se rađa kao jeres, a umire kao predrasuda. I tako, baš zbog tih lica, a broj im se mjeri hiljadama, postaje jasno da Crna Gora neće savremeni globalni duh pobune doživjeti kao onaj iz 1968, sa decenijama zakašnjenja.

Naime, 17. novembra crnogorski studenti i studentkinje su pokazali da ih ima i da će ih biti – od sad, pa nadalje - u svim oblastima koje su važne za kvalitet njihovog životnog puta. Pokazali su da predstavljaju jednu novu političku snagu koja ima potencijal da razbije okoštale strukture korupcije, nepotizma i negativne selekcije. I da uspostavi politiku na nekim novim demokratskim temeljima.

Zbog toga su nesposobni i zlonamjerni iz svijeta zvanične politike već požurili ili da ih prisvajaju ili da ih omaložavaju. Oni se boje, a ujedno i zavide njihovoj energiji i mladosti. Shodno tome, nije nikakvo čudo što „štapovi“ i „šargarepe“ pljušte sa svih strana. Trebaće mnogo pronicljivosti, istrajnosti i nepokolebljivosti da se nastavi autonomno, uspravne glave i vedra čela.

Jer studentski zahtjevi se ne mogu suštinski ispuniti u okviru postojećeg političkog sistema. Occupy Podgorica je jedan od neophodnih načina borbe za drugačije političke odnose. Što to prije studenti shvate biće im lakše. I nama zajedno sa njima.