Sa praktično završenim predsjedničkim izborima u Rusiji 2012, s obzirom da je Vladimir Putin odlučio da se kandiduje za svoju staru poziciju u Kremlju, vrijeme je da se sa ličnosti okrenemo ka politici. Putin planira da ostane u Kremlju još dva predsjednička mandata, narednih 12 godina, što mu je dozvoljeno nedavno izmijenjenim ustavom. Dakle, ko će biti sljedeći ruski predsjednik sada je jasno; ono što se nada da će postići je manje očigledno.
Međutim, jedno pitanje je došlo u vrh ruske političke agende: evroazijske integracije. Početkom oktobra, Putin je napisao novinski članak u kome proglašava, kako se čini, glavni spoljnopolitički cilj: evroazijsku uniju bivših sovjetskih država. Dvije nedjelje kasnije, u Sankt Peterburgu, bio je domaćin sastanka premijera Zajedice nezavisnih država, od kojih je osam potpisalo sporazum kojim se uspostavlja zona slobodne trgovine između njihovih zemalja. Od 1. januara 2012, Bjelorusija, Kazahstan i Rusija, koje sada čine carinsku uniju, pridružiće se jedninstvenom ekonomskom prostoru.
No, Putin hoće i više: „evroazijski šengen“ (slobodno kretanje ljudi unutar ove tri zemlje, po ugledu na Evropsku uniju) do 2015, zatim monetarnu uniju i, konačno, potpunu ekonomsku integraciju. Zaista, Putin želi da restrukturira odnose Rusije sa bivšim sovjetskim državama kako bi stvorio ne samo veće tržište, nego, na kraju, i kombinaciju ekonomskog bloka i bezbjednosne alijanse.
Izvodljivost ovoga plana ne treba uzimati zdravo za gotovo. Otkako se Sovjetski Savez raspao prije 20 godina, dosta se priča o ponovnoj integraciji država nasljednica. Malo se toga uradilo po tom pitanju, najviše zahvaljujući ruskom oklijevanju da finansijski podrži druge zemlje. Istovremeno, u glavnom fokusu ostalih zemalja ZND-a su izgradnja sopstvene države i nezavisnost u odnosu na Rusiju. Oba faktora bi se, međutim, sada mogla promijeniti – makar na neki način.
Rusija, koja je prije nekoliko godina iznenada uskratila energetske povlastice Ukrajini, Bjelorusiji, Moldaviji i drugima, sada pokazuje interesovanje da podrži neke od svojih susjeda koji su u težoj situaciji, u zamjenu za neke od njihovih najunosnijih resursa. Tokom svjetske krize 2008-2009, Moskva je počela da jača svoje ekonomske pozicije u regionu i da promoviše uspostavljanje carinske unije sa Bjelorusijom i Kazahstanom, čak rizikujući da zakomplikuje sopstveno nastojanje da postane članica Svjetske trgovinske organizacije.
Za ruske partnere, takođe, aktuelni oblici integracije, poput carinske unije i predstojećeg jedinstvenog ekonomskog prostora, predstavljaju pragmatične aranžmane koji služe njihovim interesima. U Bjelorusiji i Kazahstanu zajedno, Rusija dobija 25 miliona potencijalnih novih potrošača; Bjelorusija i Kazahstan, sa svoje strane, šire svoj pristup 140-milionskom ruskom tržištu.
Rusko tržište je, takođe, primamljivo mnogim drugima, od malog Kirgistana do velike Ukrajine. U drugom slučaju, na primjer, perspektiva tješnjeg udruživanja sa EU nedavno je pomućena zahvaljujući poteškoćama unutar EU, kao i politički motivisanom sudskom progonu koji ukrajinske vlasti vode protiv bivše premijerke Julije Timošenko.
U svom mnogo citiranom članku, Putin negira da njegovi novi planovi za integraciju imaju za cilj obnovu SSSR-a samo pod drugim imenom. To je vjerodostojna tvrdnja iz tri osnovna razloga: potpunog nestanka imperijalnog elana Rusije, njene nevoljnosti da plaća račune drugih zemalja i nevoljnosti ostalih zemalja da ustupe previše suvereniteta bivšem hegemonu.
Kao posljedica toga, Rusija je stroga što se tiče uslova svoje finansijske pomoći Bjelorusiji, vršeći pritisak na njenu vladu da svoju ekonomiju usmjeri ka ruskom biznisu. Ali, uz sav svoj interes za rusko tržište, ni Bjelorusija, ni Kazahstan nisu udovoljile želji Rusije da priznaju nezavisnost pobunjeničkih gruzijskih regiona, Abhazije i Južne Osetije.
Putin je ambiciozan, ali i oprezan. On vjerovatno uočava da se samo zajedničkim ekonomskim interesom može završiti posao. Formiranje novog Savjeta za uzajamnu ekonomsku pomoć (COMECON, trgovinski blok iz sovjetske ere), ili novog Varšavskog pakta nemoguće je koliko i stvaranje modernog SSSR-a. Evroazijska ekonomska integracija, ukoliko joj bude data prilika, mora slijediti drugačiju putanju.
Ukoliko se sve strane dobrovoljno pridruže i nastave po principu korak po korak, kao što je bio slučaj sa EU ili Sjevernoameričkim sporazumom o slobodnoj trgovini , evroazijske integracije će donijeti korist svima koji su u njih uključeni. Umjesto da se ponaša kao da tajno pokušava da nanovo stvori imperiju, Rusija ima priliku da postane regionalni lider. Međutim, evroazijska integracija će doživjeti neuspjeh ukoliko ruski partneri budu posmatrali proces kao pokušaj Moskve da ostvari političku dominaciju.
Sve ovo ima geopolitičke implikacije. U istočnoj Evropi, Rusija očito privlači Bjelorusiju bliže sebi i takmiči se sa EU oko buduće ekonomske orijentacije Ukrajine. U međuvremenu, u centralnoj Aziji, pošto je izgradila snažne ekonomske veze sa Kazahstanom, Rusija sada pokušava da dopre i do Kirgistana, ušavši tako u aktivnije nadmetanje sa susjednom Kinom. Umjesto da bira između Brisela i Pekinga, Moskva sada pokušava da rusko postimperijalno susjedstvo pretvori u zajednicu. A, kao dugoročni cilj, Putin predviđa bliske ekonomske odnose između svoje Evroazijske unije i EU unutar onoga što on naziva „većom Evropom“.
Na Zapadu, u najbolje upamćenoj Putinovoj izjavi o Sovjetskom Savezu, kraj te države je opisan kao „najveća katastrofa dvadesetog vijeka“. Međutim, u drugim Putinovim komentarima, manje poznatim čitaocima sa Zapada, Sovjetski sistem označen je kao „neodrživ“. Prema njegovoj nemilosrdnoj procjeni, oni koji žele da vrate SSSR „nemaju mozga“.
Dvadeset godina nakon gubitka svoje imperije iz XX vijeka, Rusija je spremna da nastavi dalje ka novoj vrsti integracija sa svojim bivšim provincijama. Ovim se ne namjerava prijetiti ostalima; ekonomske integracije su prije test koliko je Rusija naučila o svijetu od 1991. i koliko je, zahvaljujući tome, postala modernija.
Bonus video:
