otpor

DPS-SDP, sila, nepravda

Osmišljen je plan za produkovanje političke nestabilnosti u Crnoj Gori. Taj plan sadrži usmjeravanje i koncentrisanje režimskih snaga na dva fronta. Prvi front je usmjeren protiv parlamentarne opozicije, a drugi protiv predstavnika nezavisnog civilnog sektora
0 komentar(a)
MANS performans, Foto: Savo Prelević
MANS performans, Foto: Savo Prelević
Ažurirano: 27.09.2011. 12:01h

Već dvadeset godina režim liječi svoju patološku prirodu hraneći se crnogorskom budućnošću. Kako simptomi režimske bolesti poprimaju sve više i više zastrašujući oblik, tako se i kidisanje na crnogorsku budućnost eksponencijalno povećava sa mogućnošću da je satre u ništavilo.

Staro metafizičko pitanje – može li ništa da stvori išta? – u Crnoj Gori je dobilo konkretan odgovor. Režimsko ništa ne može da stvori išta. Može samo da uništi ono što već postoji. Tako režim, aktuelizovan u vladajućoj DPS-SDP koaliciji, dobro snadbjeven novcem iz para-državnih struktura i zaštićen privatizovanim aparatom državne sile, ovih mjeseci juriša na političku stabilnost u Crnoj Gori.

U promišljanjima režimske vrhuške, politička stabilnost predstavlja prepreku za ostvarivanje plana vječite vlasti i sa njom povezane apsolutne kontrole. Znaju dobro i Milo Đukanović i sa njim udruženi Ranko Krivokapić i njegova četa intelektualaca/savjetnika – Ranko, za razliku od Mila, ništa ne može sam - da „da“ političko-bezbjednosnim previranjima i nemirima znači „ne“ primjeni normi prava i pravde.

Ali to i jeste eliksir njihove permanentne vlastodržačke vitalnosti. I sukobljavanja im trebaju koliko i droga narkomanu.

Stoga su osmislili plan za, MANS-ovski rečeno, kontinuirano „šišanje ovaca“ tj. produkovanje političke nestabilnosti u Crnoj Gori. Taj plan sadrži usmjeravanje i koncentrisanje režimskih snaga na dva fronta. Prvi front je usmjeren protiv parlamentarne opozicije, a drugi protiv predstavnika nezavisnog civilnog sektora.

Na prvom frontu se u cilju provokacije i slabljenja protivnika koriste identitetska pitanja. Pitanja jezika, zastave, himne i crkve dozvoljavaju režimskim snagama da opoziciju dovedu u defanzivni položaj i onemoguće njeno povezivanje sa mogućim saveznicima u nezavisnom civilnom sektoru. Iznutra nagrižena petom kolonom i dosadašnjim porazima, kao i vođama ograničenih okvira i interesa, opozicija se ponaša na način koji režimu omogućava još jednu izbornu pobjedu.

Umjesto da postane subjekt sopstvenog djelovanja te da krene u žestok napad na najosjetljivije režimske tačke, kao što je na primjer involviranost čelnika režima u ratne zločine ili kriminalno-korupcionaške skandale, i time pokaže i dokaže svoju posvećenost evropskim vrijednostima, ona nasijeda na režimsku identitetsku provokaciju i još to slavi kao svoju pobjedu.

I to dok ih u Briselu i Vašingtonu režimski činovnici predstavljaju kao zagrižene nacionaliste kojima su naziv jezika ili boja zastave važniji nego usvajanje evropskih zakona. Naravno, ni jezik ni zastava nisu nevažni, ali nisu ni najvažniji u borbi za smjenu vladajućeg crnogorskog režima.

Na drugom frontu režim nekažnjeno vrši teror nad nezavisnim civilnim sektorom. Imovina nezavisnih medija biva ugrožavana bez ikakve zaštite od strane državnih institucija. Režim mjesecima ne pronalazi ni počinioce, a kamoli naredbodavce, time ostavljajući sumnju da se radi o prikrivanju saučesnika. Jer Podgorica nije milionski grad u kome je moguće nestati u masi poslije počinjenog krivičnog djela. Treba li da vjerujemo da je neko od zgrade u kojoj se nalazi redakcija „Vijesti“, umjesto u drugu ulicu, utrčao u drugu dimenziju?

U isto vrijeme, aktivisti nevladinog sektora bivaju pozivani na razgovore u policiju i time označeni kao mete potencijalnim nezadovoljnicima iz crnogorskog podzemlja. Vode se postupci protiv urednika i novinara. Gomilaju se odštetni zahtjevi. Čak ni posjeta njemačkog ministra spoljnih poslova Gvida Vestervelea izgleda da nije imala nikakav značaj.

Zbog toga ovih dana u Njujorku, umjesto neformalne srdačnosti avgustovskog susreta u Podgorici, premijer Igor Lukšić kod Vestervelea nailazi na zatvorena vrata. To naravno ne treba da bude iznenađenje. Ni Lukšić ni ostala šarolika družina kadrova sa UDG-a nikada nisu ni imali ništa više do epizodne uloge. Uostalom, i tamo, kao i u Vladi, jedan od gazda im je Đukanović.

On zna za svaki njihov korak, pa čak i za onaj koji još nisu ni napravili. Stoga svaka vrsta podrške međunarodne zajednice Lukšićevoj „vladi“ predstavlja vrijeme protraćeno i izgubljeno za demokratizaciju Crne Gore. I svaka saradnja sa njom, osim one neminovne, protokolarne.

Imajući, dakle, u vidu dati raspored režimskih snaga i njihove pravce i ciljeve djelovanja, jasno je da se strategija uspješne borbe protiv njih mora praviti fleksibilnim, ali programskim objedinjavanjem svih režimskih protivnika.

Formiranje vlade u sjenci u kojoj bi ravnopravnu poziciju imali predstavnici nezavisnog civilnog sektora, sindikata, medija, kao i opozicionih političkih partija (koje bi, iz principijelnih razloga, morale napustiti postojeću Skupštinu) predstavlja, po mom mišljenju, prvi i najvažniji pomak ka budućem objedinjavanju.

Tako formirana vlada bi imala zadatak da napravi političku platformu koju bi mogla da ponudi crnogorskim građanima na vanrednim parlamentarnim izborima. Ona bi takođe izabrala jedinstvenog kandidata ili kandidatkinju za predsjedničke izbore koji će vjerovatno biti održani u tandemu sa parlamentarnim. Tako bi petoipogodišnja Crna Gora krenula u prvi razred demokratije.