Ako slika govori hiljadu riječi, kakve asocijacije bi izazvao prizor Silvija Berluskonija, Mila Đukanovića i Milorada Dodika dok se veselo smiješe pred kamerama potpisujući seriju energetskih sporazuma koji podrazumijevaju praktično uništavanje jednog od najboljih eko-sistema tekuće vode na Balkanu da bi se sagradile hidroelektrane, a ogromna količina tako dobijene „čiste energije“ izvozila u Italiju?
Iako takva fotografija ne postoji, ključni detalji se ne mogu dovesti u pitanje i aktivnosti koje su uslijedile iz ovih sporazuma, u slučaju Crne Gore, potiru tvrdnje da je zemlja, čak i na papiru, posvećena bilo čemu što ima veze sa ekološkom državom.
Ove nedjelje – poklopivši se sa 20. godišnjicom proglašenja ekološke države – mreža nevladinih organizacija iz regiona, koja uključuje i crnogorski Green home, u saradnji sa Mrežom Jugoistočne Evrope za promjene i Svjetskim fondom za zaštitu prirode objavili su izvještaj „Pravednije, čistije, sigurnije: U susret održivijem, na građane usredsređenom, pristupu energetskom razvoju u Jugoistočnoj Evropi“.
Ovaj izvještaj je zasnovan na premisi da stručnjaci smatraju da bi se na oko 85% pitanja vezanih za održivost/ekološku ravnotežu u zemlji moglo odgovoriti rješenjem energetskih problema u državi. Što se tiče Crne Gore, u izvještaju je data zastrašujuća slika uzaludnog trošenja, ekonomske neefikasnosti, nedostatka transparentnosti i neobraćanja pažnje na zaštitu prirode u ovom kritičnom sektoru.
Uvodno poglavlje izvještaja „Pravednije, čistije, sigurnije“ oslanja se na analizu energetske održivosti zemalja u tranziciji Jugoistočne Evrope koju je 2008. uradila Evropska banka za rekonstrukciju i razvoj (EBRD). Očekivano, sve zemlje Jugoistočne Evrope su, prema indeksu održive energije, ostvarile do 40% maksimalnog mogućeg rezultata „1“, gdje je Hrvatska ostvarila najbolji rezultat (oko 0,4), a Crna Gora najgori (0,1).
Iako se Hrvatska suočava sa sličnim problemima kao Crna Gora – što se tiče količine uvezene energije – ona tu energiju koristi mnogo efikasnije.
Nedavni podaci su pokazali da među zemljama EU količina energije potrebna da se proizvede jedinica BDP-a iznosi u prosjeku 169 toe/milion EUR (toe – tona ekvivalenta nafte), što je brojka koja pokazuje „energetski intenzitet“. Ovom nivou EU najbliža zemlja regiona je Hrvatska, dok je Crna Gora opet najbliža dnu ljestvice sa energetskim intenzitetom od 488 toe/milion EUR, što je nekoliko puta više od prosjeka Unije.
Sama EU je svoj energetski intenzitet smanjila za četvrtinu u posljednjih 17 godina, Kina je prepolovila upotrebu energije po jedinici BDP-a, a ostale razvijene zemlje i zemlje u razvoju, uključujući SAD, Rusiju i Indiju, postigle su značajan pad energetskog intenziteta, tako da ne znači da industrijske zemlje u razvoju nemaju potencijala da postignu dobre rezultate postajući energetski efikasnije.
Međutim, za Crnu Goru se nastavljaju loše vijesti u smislu gubitaka energije. Opet u oštrom kontrastu sa Hrvatskom, gdje su (bez obzira na državno vlasništvo) gubici na elektromreži na podnošljivom nivou od 2,5%, u Crnoj Gori ukupni gubici na elektromreži iznose 22%, od čega samo Kosovo ima gori rezultat. Novac i energija se bukvalno bacaju i oni koji plaćaju račune za struju, plaćaju i ovo očigledno traćenje.
Kako bi upotpunila ovu žalosnu sliku, Crna Gora je sebi postavila krajnje neambiciozan plan uštede energije od 9% do 2018, što je manje od polovine propisanog cilja EU od 20% do 2020.
U studiji Svjetske banke iz 2010. identifikovan je ogromni potencijal za uštedu energije širom regiona koji se kreće od 10 do 35% u domaćinstvima, 35-40% u javnom sektoru i 10-30% u uslužnom sektoru, što cilj koji je Crna Gora postavila čini još manje impresivnim. Zapravo, što se tiče industrijskog sektora, Crna Gora se opet nalazi na dnu ljestvice u regionu, sa industrijskim sektorom koji je 10 puta manje efikasan od onog u Austriji (koji je uzet kao standard).
Iz ovih činjenica, koje potiču od niza visoko cijenjenih institucija poput EBRD, Evropske komisije i Svjetske banke, očigledan je zaključak da je Crna Gora, od svih zemalja u regionu, najmanje odlučna da riješi osnovnu komponentu ekološke ravnoteže, energetsku održivost. To sugeriše da, ukoliko o posvećenosti sudimo prema djelima, a ne riječima, ustavno opredjeljenje da se postane ekološka država predstavlja živi simbol laži koja se nalazi u srcu države Crne Gore.
I dok mediji, nevladin sektor i parlament raspravljaju o jeziku, bonusima za poslanike i sitnim pobjedama i porazima onih koje je Đukanović u nedavnom intervjuu nazvao „vječitim gubitnicima“ sopstvene zemlje, čini se da državna mašinerija nastavlja da služi interesima ljudi poput onih koji su pomenuti na zamišljenoj fotografiji iz uvodnog pasusa.
To jest, naravno, ukoliko novi premijer ne namjerava da pokrene radikalnu promjenu što se tiče energetske politike i napusti velike planove izgradnje brana na Morači u korist postavljanja ambicioznih ciljeva u domenu energetske efikasnosti i radikalnog smanjena gubitaka u energetskom sistemu. U tom procesu Igor Lukšić bi pokazao poštovanje prema Ustavu i građanima – uključujući i „vječite gubitnike“ – Republike Crne Gore. Što je još važnije, premijer bi pokrenuo energetsku politiku koja bi bila pravednija, čistija i sigurnija kako za sve njegove sugrađane, tako i za njihovu djecu i unuke.
Bonus video:
