Nešto malo prije nego što je desničarski jevrejski ekstremista ubio izraelskog premijera Jicaka Rabina, sreo sam se sa njim u novembru 1995. godine. Bio sam u posjeti Izraelu u svojstvu ministra inostranih poslova Australije kako bih razmotrio pitanje primjene zaključaka mirovnog sporazuma iz Osla – do priznanja palestinske državnosti. Završio sam svoj govor rekavši, moguće malo više drsko nego što je to bilo umjesno: „Ali, naravno, ja propovijedam već preobraćenima“. Odgovor Rabina urezao mi se u pamćenje: „Zainteresovanima, a ne preobraćenima“.
Bez obzira na njegovu duboku emotivnu vezanost za ideju Izraela, koji obuhvata čitavu istorijsku Judeju i Samariju, Rabin je znao da je jedini način da se obezbijedi demokratska jevrejska država, sa vitalnim i bezbjednim granicama, bio da se pored nje prizna palestinska država, isto tako bezbjedna i vitalna. Morali bi dijeliti Jerusalim kao prijestonicu, a takođe naći uzajamno prihvatljivo rješenje vanredno osjetljivog pitanja povratka palestinskih izbjeglica.
Ubistvo Rabina predstavljalo je katastrofu zbog koje je mirovni proces zaustavljen. Ni jedan izraelski lider od tada nije pokazao ništa slično njegovoj dalekovidosti, privrženosti i sposobnosti da realizuje usaglašenu odluku o formiranju dvije države.
Ehud Barak i Ehud Olmert bili su blizu tog cilja, ali ne dovoljno. I od tada Benjamin Netanijahu nije opravdao očekivanja vezano za njegovu sposobnost da upravlja državom. Njegova rutinska kapitulacija pred zahtjevima već očigledno disfunkcionalnog Kneseta (izraelski parlament), a takođe njegova neprestana podrška konfliktnom ministru koji je sijao raskol Avigoru Libermanu, donijeli su mu malo pohvala i kući i u inostranstvu. Nije potrebno biti naivan ili negirati mnogobrojne probleme i greške Palestine tokom mnogih godina, kako bismo priznali da je većina od posljednjih prepreka na putu napretka stvorena - u Izraelu.
Sada, kada su pregovori ušli u ćorsokak, gradnja stambenog bloka nastavlja se pređašnjim tempom, ne nazire se kraj beskonanom poniženju okupacije i svih drugih oblika pritisaka. Očigledno iscrpljeni, Palestinci kreću u UN da bi dobili priznanje svoje državnosti u toj ili onoj formi. Oni hoće puno članstvo u UN, ali su pred neizbježnim vetom SAD u Savjetu bezbjednosti spremni da kao rezervnu varijantu prihvate (uz glasove većine u Generalnoj skupštini), priznanje Palestine kao „zemlje posmatrača“ koja nije član Organizacije. Takav status sada ima Vatikan.
Palestinski predsjednik Mahmud Abas i njegove kolege prekrasno shvataju da priznanje UN samo po sebi neće prekinuti okupaciju i dovesti do potpune realizacije ideje suverene Palestine. To može obezbijediti samo saglasnost o svim kritičnim neriješenim pitanjima – određivanju granica, Jerusalimu, garanciji bezbjednosti za Izrael, a takođe i izbjeglicama. Ipak, oni su insistirali na tom kursu u uslovima žestoke kampanje, čiji je cilj bio da ih odvrati od toga – između ostalog prijetnjom izraelskim sankcijama i prestankom finansijske podrške palestinskoj administraciji od strane Kongresa SAD, na račun njihove sasvim razumljive nesigurnosti da se stvari dalje neće kretati kao i obično ako ne bude napretka u tim pitanjima.
Bez obzira na očajničke pokušaje SAD i EU da nađu kakav god kompromis koji bi preduprijedio glasanje u UN i podstakao realne pregovore, vjerovatnije je da će čak i poslije veta SAD u Savjetu bezbjednosti opšte glasanje u Generalnoj skupštini pokazati ubjedljivu većinu koja podržava status zemlje posmatrača. Pitanje koje predstoji Izraelu i njegovim prijateljima sastoji se u tome da se odredi kakvi se realni rizici kriju iza takvog ishoda i uskladi svoje reakcije sa tim.
Spor je u tome što će priznanje u svojstvu države, čak i u tom ograničenom vidu, dati Palestini status koji joj u ovom trenutku nedostaje kako bi izdejstvovala sudski pretres u Međunarodnom krivičnom sudu u vezi sa mogućim kršenjima ljudskih prava. Ako je to i tako, teško je shvatiti zašto Izrael i njegovi prijatelji razumiju to kao odlučujući argument. Međunarodni krivični sud nije sud „kengura“ i moguće je očekivati da će se prema optužbama bez dokaza odnijeti na odgovorajući način.
Priznanje države neće promijeniti situaciju s organizacijom Hamas. Naravno, njeno sadašnje ideološko neprijateljstvo prema samom postojanju Izraela jeste ozbiljan problem; ipak Izrael i Zapad ne moraju usložnjavati grešku koju su sami dozvolili nepriznavanjem legitimsnosti pobjede Hamasa na izborima u sektoru Gaza, negirajući svaku palestinsku državu u kojoj Hamas ima važnu ulogu. Vrata za dijalog sa Hamasom moraju ostati otvorena.
Pozitivniji argument – što bi, naravno, shvatio Rabin – jeste da će apsolutno u interesu samog Izraela (s tim da se taj problem razriješi jednom za svagda) biti priznanje da je palestinska država neophodan uslov dugoročnog mira i njegove bezbjednosti. U stvarnosti, Izrael se prema glasanju u UN mora odnijeti kao prema mogućnosti za novi početak pregovora, a ne kao prema povodu za nove konfrontacije. Takav konstruktivni rezultat postao je aktuelniji nego ikada uzimajući u obzir novu geopolitičku realnost na Bliskom Istoku poslije Arapskog proljeća.
Teško je zamisliti da će izraelsko rukovodstvo promijeniti kurs u ovoj etapi, i možda je prekasno da Obamina administracija izbjegne politički krug kojeg se po ovom pitanju drži. A stajanje na pogrešnoj strani istorije nikada nije ugodna pozicija. I upravo će se u tom položaju naći SAD, Izrael i najbliži prijatelji – uključujući i moju zemlju, Australiju – ako budu protivurječili današnjem talasu međunarodnog raspoloženja koje se kreće u pravcu priznanja palestinske države.
Bonus video:
