Svijet je očekivao da euroobveznice budu rezultat prošlonedjeljnog francusko-njemačkog samita. Umjesto toga, eurozona će dobiti ekonomsku vladavinu. Prema njemačkoj kancelarki Angeli Merkel i francuskom predsjedniku Nikoli Sarkoziju, veliki skok naprijed ka kreiranju eurobveznica možda bi bio kulminacija tog procesa, ali su trenutno i dalje na snazi mali koraci. Pitanje, očigledno, glasi, da li ti mali koraci uopšte služe bilo kakvoj svrsi.
Da bismo dobili odgovor na ovo pitanje, moramo vratiti vrijeme malo unazad. Do ovog ljeta, kriza državnog duga je bila ograničena na tri male države – Grčku, Irsku i Portugal. Španija je uspjela da ograniči razliku između svojih kamatnih stopa i njemačkih na oko dva procentualna poena.
Do sredine jula, međutim, troškovi pozajmljivanja za Španiju i Italiju su bili blizu četiri poena a uslovi pozajmljivanja za Francusku su se rapidno pogoršavali. Izgledi totalne krize su počeli da uznemiravaju tržišta. Međutim, eurozona nije bila spremna da sa tim izađe na kraj. Fond za evropsku finansijsku stabilnost (EFSF), uspostavljen 2010, ima kapacitet kreditiranja od nešto više od 300 milijardi eura – sasvim dovoljno za periferne države, ali premalo da pomogne čak i samoj Španiji. Katastrofa je bila na pomolu.
Evropski lideri su pokušali 21. jula - sa zakašnjenjem - da isprave taj nedostatak povećanjem kapaciteta EFSF i omoguće mu da se izbori sa sve većim španskim i italijanskim rizikom. I, dok EFSF nije opremljen da se suprotstavi istovremenim krizama u Španiji i Italiji, on je sada ovlašten da spriječi takvu krizu - ili će to biti kada nacionalni parlamenti ratifikuju sporazum postignut 21. jula – intervencijom na sekundarnim tržištima duga da bi smanjio kamatu na nacionalne obveznice.
U međuvremenu, Evropska centralna banka interveniše na taj način i to prilično uspješno do sada: tenzije na tržištima su znatno splasnule od kada je ECB počela da kupuje obveznice 8. avgusta.
Taj odgovor je zasnovan na hipotezi da se, za razliku od grčke krize, koja je pravi slučaj nelikvidnosti, španska i italijanska kriza uglavnom može pripisati spekulacijama. Tu se tržišta povode za neosnovanim strahovima, koji su, ipak, opasni, jer imaju negativan uticaj na uslove pozajmljivanja.
U takvim slučajevima, ograničena i pouzdana intervencija bi trebalo da bude dovoljna da preokrene taj trend, ali ne postoji garancija. I, ako intervencija ne uspije, čak ni povećanje obima fonda na bilion ili bilion i po eura ne bi bilo adekvatno, jer bi došlo do parališućeg domino efekta: španska kriza bi pogodila Italiju a italijanska Francusku, dok bi francuska kriza značila da jedino Njemačka može garantovati za nepodnošljivi teret duga.
Izdavanje euroobveznica bi značilo zamjenu sadašnje strategije eurozone „svako za sebe“ onom zasnovanom na principu „svi za jednog i jedan za sve“, što bi omogućilo članicama eurozone da zajedno pozajmljuju. Svaka država članica bi imala koristi od garancije svih njenih partnera a bila bi važna samo situacija eurozone kao cjeline – koja je znatno bolja od one u Sjedinjenim Državama, Japanu ili Velikoj Britaniji.
Ta ideja je privlačna, ali se mora imati na umu da zajednička garancija podrazumijeva da će svaka država učesnica svojim partnerima omogućiti pristup sopstvenim poreskim obveznicima, od kojih bi moglo biti zatraženo da pomognu zaduženoj državi koja traži kredit. Takvo rješenje je nezamislivo bez izuzetno snažnog osiguranja - prethodne provjere nacionalnih budžeta na primjer.
U konkretnim uslovima, jedna država bi se mogla naći u situaciji da bira između poništavanja finansijskog izvještaja koji je usvojio njen parlament ali su ga odbili njeni partneri iz eurozone, i toga da izgubi zajedničku garanciju.
Odluke ovakve prirode ne mogu se prepustiti nekakvoj komisiji tehnokrata ili sastanku ministara. Njih može donijeti jedino tijelo sa demokratskim legitimitetom poput nacionalnog parlementa. Drugim riječima, izdavanje euroobveznica obuhvata uspostavlajnje federalnog sistema vladanja, koji će kao takav biti prepoznat od strane evropskih država i naroda.
Nema sumnje da je Merkelovoj i Sarkoziju ovakva ideja veoma neprivlačna. Međutim, njihov predlog bi se u praksi mogao svesti na odgovor iz dva dijela. Na kratki rok, jačanje evropske vladavine imenovanjem predsjednika EU Hermana Van Rompija za stalnog predsjedavajućeg eurozone šalje signal o koheziji zone sa ciljem smirivanja tržišta i podupiranja strategije koja je usvojena 21. jula. Međutim, ako se to ispostavi kao neadekvatno i bude bio potreban ambiciozniji pristup, postojanje strukture vladavine, ili bar njenih početaka, stvorilo bi osnovu za razrađeniju institucionalnu mašineriju.
Prvi dio bi možda bio dovoljan, jer je daleko od sigurnog da bi drugi bio politički prihvatljiv. Međutim, ta odluka samo dijelom leži na samim vladama. Njih su od izbijanja krize dešavanja primoravala da guraju evropske integracije dalje nego što su bili predvidjeli. Vrlo je moguće da ti mali koraci za eurozonu vode ka velikom skoku za Evropu u ne tako dalekoj budućnosti.
Copyright: Project Syndicate, 2011.
Bonus video:
