ALTERNATIVE

"Skidanje"

Ni nezavisnost ni evropske integracije nisu lijek za sve probleme našeg društva i države. Najveći dio posla moramo odraditi sami. Bolje što prije i zajedno
69 pregleda 0 komentar(a)
Cetinje, referendum, Foto: Arhiva "Vijesti"
Cetinje, referendum, Foto: Arhiva "Vijesti"
Ažurirano: 25.08.2011. 09:57h

Pet godina od referenduma je prošlo, a još se nismo „skinuli“ sa teške droge nezavisnosti. Jedan dio javnosti povjerovao je da će nezavisnost donijeti rješenje svih naših problema. Da će nezavisnost biti garancija svijetle budućnosti. Da neće morati mnogo da se radi, a da će moći lijepo da se troši. Da ćemo moći da nastavimo sa starim navikama i praksama, još dugo, dugo i bez mnogo štete. Drugi dio javnosti se evo već godinama obračunava sa ostacima velikosrpskog hegemonizma, neprijateljima države, crkve, jezika, Mila i partije. Da stvar bude luđa, ni najveći dio protivnika nezavisnosti se još uvijek nije „skinuo“ sa doze ubrizgavane tokom same predreferendumske kampanje. Na kraju, jedan dobar broj ljudi i dalje vjeruje da je rješenje svih problema u političkom slomu Đukanovića i DPS-a.

Avgust je nekako najbolji pokazatelj naših tradicionalnih (najčešće dugoročno nerješivih) problema. U avgustu obično rješavamo sudbinu KAP-a, ujedinjujemo opoziciju, gradimo auto put, usvajamo Ustav, izborni zakon itd. Ako malo bolje pogledamo, fokus javnosti se nalazi na pitanjima demokratije i vladavine prava. Mnogo manje se govori o ekonomskim problemima. Ekonomija koja je dvije decenije počivala ili makar značajno bila podržavana iz nelegalnih izvora i inostranih donacija teško se bori sa sopstvenim slabostima i snagama konkurentnijih ekonomija. Zato ne treba da nas čudi što u Pljevljima i Rožajama rone suze za svojim „glavnim ekonomistima“, a u ostatku zemlje žale što nemaju neke slične spasitelje. Sve dok legalna ekonomija ne bude obezbjeđivala pristojan život ljudima, ni podrška građana borbi protiv organizovanog kriminala neće biti velika. Naprotiv.

Naprimjer, gotov istovjetni problemi iz godine u godinu prate turizam u koji se kunemo, a koji nam ni u najoptimističnijim prognozama ne može predstavljati ni deseti dio ekonomije. Nakon svih velikih priča Velika plaža, Jaz i Buljarica i dalje nemaju pristojan hotel.

Ako nam u medijima preovladavaju gotovo identične teme danas kao prije neku godinu, onda možemo zaključiti da se vrtimo u krug. Tužno je da se o nekim temama govori jednako površno kako se govorilo i prije nekoliko godina. Ne napredujemo, ne učimo, ne razvijamo se. Ponekad se čini kako takva situacija odgovara neposrednim akterima, političarima, funkcionerima, (ne)odgovornima.

Evropske integracije, takođe, nisu lijek za sve bolesti našeg društva i države. O tome svjedoči ekonomska sudbina članica EU iz nekoliko ranijih proširenja. O tome svjedoči neizvjesna sudbina same Evropske unije!

Pošto sama nezavisnost, a ni evropske integracije ne rješavaju sve probleme, sve govori da ćemo najveći dio posla, prije svega na ekonomskom planu morati da odradimo sami. Država, privrednici, univerziteti, stručnjaci, NVO, građani - zajedno. Red nije bitan, naglasak je na ZAJEDNO.

Znamo svi da je riječ o procesu, ali da li možemo uraditi nešto da ga makar malo ubrzamo?

Možemo li pokušati da otvorimo razuman dijalog i u dobroj vjeri nalazimo najbolja rješenja? Možemo li da pronađemo realne i održive ekonomske projekte iza kojih može da stane i vlast i opozicija, koji su u interesu i privrede i građana?

Ili je bolja varijanta da Vlada planira po svome (loše i netransparentno), slabo i sporo realizuje, a opozicija i NVO osporavaju baš svaki ekonomski projekat, dok se stručna ekonomska javnost zakopava u rovove „neoliberalne“ i „socijalno – tržišne“ ekonomske filozofije?

Pitanja su brojna i traže rješenja. Kako vršimo izbor kapitalnih infrastrukturnih projekata? Što nam je zaista neophodno, a što predstavlja nepotrebni luksuz za našu ekonomiju i standard građana? Što nam je neophodno u kratkom roku, a što može da sačeka? Imamo li neku drugu ideju osim izgradnje stambeno-poslovnih centara? Kako da milione koji se daju za program zapošljavanja usmjerimo na način da se nezaposleni trajno zaposle? Kako da sistem obrazovanja, posebno visokog, ne bude generator dodatne nezaposlenosti? Kako da milione koji se daju za poljoprivredu usmjerimo tako da se gaji ono što može da se proda? Kako da državni novac uložimo tako da svake godine izbrojimo više (umjesto manje) stoke na našim pašnjacima? Kako da svedemo broj zaposlenih u državnoj upravi na potreban i neophodan? Kako da zapošljavanje u javnoj upravi ne bude mehanizam socijalne politike, već garancija kvalitetnijih usluga za građane i preduzeća?

Vrijeme je da se procijeni uspješnost planiranja i realizacije ključnih ekonomskih politika. Zajedno!

Zvuči li naivno ako vjerujem da tri ekonomska fakulteta, Vlada, parlament i udruženja poslodavaca mogu otvoriti dijalog o ovim pitanjima na drugačiji i bolji način nego što je to do sada bio slučaj?

Preporučujemo za Vas