Glavne prijetnje savremenom čovječanstvu prije dolaze iz neodređenih izvora, nego od određenog zla. Nas ne brinu vidljive opasnosti, već one mutne, koje nas mogu stići u trenutku kada ih najmanje očekujemo i od kojih smo nedovoljno zaštićeni.
Postoje, naravno, konkretne, prepoznate opasnosti, ali ono što nas zaista uznemirava više od svega u, naprimjer, prijetnji od terorizma je njegov nepredvidivi karakter. Najzabrinjavajuća u ekonomiji današnjice je njena promjenjivost, drugačije govoreći – nesposobnost naših institucija da nas zaštite od prevelike finansijske neodređenosti.
Generalno, navjeći dio naše zabrinutosti odražava nezaštićenost od prijetnji, kojim možemo upravljati tek djelimično. Naši su preci živjeli u opasnijoj, ali manje rizičnoj sredini. Izdržavali su nivo siromaštva, koji bi bio neizdrživ za stanovnike razvijenih zemalja današnjice, dok smo mi pod rizikom čija bi priroda, složena i za naša shvatanja, za njih bila jednostavno nedostižna.
Pošto se uzajamna zavisnost na do sad neviđen način širi na sve nas, upravljanje nad globalnim prijetnjama predstavlja veliki izazov za čovječanstvo. To su: promjena klime; rizici korišćenja nuklearne energije i rizici širenja atomskog oružja; prijetnja terorizma (koja se po svojim osobinama razlikuje od opasnosti vezanih za običan rat); prateće posljedice političke nestabilnosti; ekonomske posljedice političke nestabilnosti; ekonomske posljedice finansijskih kriza; epidemije (od čijeg širenja rizik raste zajedno sa rastom kretanja stanovništva i razvojem slobodne trgovine); a takođe i iznenadna, panična raspoloženja, koja pospješuju mediji, kao nedavna kriza s krastavcima u Evropi.
Sve te pojave često predstavljaju tamnu stranu globalnog svijeta: zagađenje životne sredine, infektivne bolesti, nestabilnost, međuzavisnost, pokreti, za sve zajednička krhkost, posljedice koje se šire po cijelom svijetu, a takođe i jaka podložnost spoljnim uticajima. U tom pogledu moglo bi se govoriti o „epidemijskom karakteru“ našeg savremenog svijeta.
Uzajamna zavisnost je faktički sveopšta zavisnost – sveopšta izloženost rizicima. Ništa trenutno ne može biti izolovano, i „inostrani problemi “ više ne postoje; sve je postalo nacionalno, čak lično. Problemi drugih ljudi – sada su naši problemi, mi ih više ne možemo posmatrati indiferentno ili se nadati da ćemo iz toga izvući svoju korist.
To je kontekst u kome se razvija naša današnja ranjivost. Sve što nas je štitilo (udaljenost, uključenost države, mjere predostrožnosti, klasične metode zaštite) oslabilo je i sada obezbjeđuje slabu ili nikakvu zaštitu.
Moguće je da mi nismo primili k znanju sve geopolitičke posljedice proistekle iz te nove logike uzajamne zavisnosti. U tako složenom svijetu nedostatak zaštićenosti osjećaju i oni najjači. Zaista, logika hegemonije susreće se sa tekućim procesima odvajanja i automonizacije – sjetite se Pakistana, naprimjer, ili Italije, koji stvaraju nestabilnost ili asimetriju, koji ne prijaju uvijek silnicima ovog svijeta.
Slabi, kada su sigurni da ne mogu pobijediti, mogu da nanesu štetu jakima i čak ih natjeraju da gube. I za razliku od već više vjekova postojećeg vestfalskog svjetskog poretka na osnovama suverenog postojanja država-nacija, u svijetu međuzavisnosti vojna i ekonomska bezbjednost, očuvanje zdravlja ljudi i životne sredine neki među među najjači stalno su taoci slabijih. Svi su podvrgnuti posljedicama haosa i pokreta na periferiji.
Ti uslovi prevelike izloženosti spoljnim dejstvima uglavnom su bez presedana i oni povlače mnoga pitanja na koja još nema dobrih odgovora. Kakva bi zaštita odgovarala takvom svjetskom poretku?
Ne čudi što „zarazna“ globalizacija, koja povećava ranjivost, neizbježno rađa profilaktičke i zaštitne strategije koje nisu uvijek srazmjerne i razumne. Ksenofobija i šovinizam, koji mogu da probude neke od zaštitnih strategija, mogu donijeti više štete nego prijetnje protiv kojih treba da se bore.
Tako su, u eri globalnog zagrijavanja, pametnih bombi, sajber-ratova i pandemije, naša društva obavezna da se zaštite pomoću složenijih i kompleksnijih strategija. Ne možemo nastaviti da slijedimo strategije koje ignorišu našu opštu izloženost globalnim rizicima, zbog koje i imamo okolnost uzajamne zavisnosti.
Treba na naučimo novu gramatiku vlasti u svijetu, koja će se prije sastojati od opšteg blagostanja ili opšteg siromaštva, nego od ličnog ili nacionalnog interesa. Oni, naravno, nisu nestali, ali postalo je praktično nemoguće zaštiti ih van sistema sposobnog da se nosi sa zajedničkim prijetnjma i koristi zajedničke mogućnosti.
Dok je stara igra s pozicija sile bila posvećena traženju načina da se zaštite sopstveni interesi bez uzimanja u obzir interesa drugih, prevelika izloženost spoljnim uticajima primorava na razmjenu rizika, razvoj kolektivnih metoda i razmjenu informacija i strategija. Istinski efikasno globalno upravljanje predstavlja strateški horizont kome čovječanstvo treba da stremi iz sve snage.
Zvuči grubo, ali tako će biti. I nema ničeg zajedničkog sa pesimizmom. Problem upravljanja globalnim rizicima ne predstavlja ništa drugo do problem sprečavanja „kraja istorije“ – ne kao ideala globalne pobjede liberalne demokratije, već kao najgore varijante kolektivnog kraha kojeg možemo zamisliti.
Copyright: Project Syndicate, 2011.
Solana je predsjednik Globalnog ekonomskog i geopolitičkog centra ESADE; bio je visoki predstavnik EU za spoljnu politiku i bezbjednost i generalni sekretar NATO; koautor teksta je Danijel Inerariti, direktor Instituta demokratskog upravljanja
Bonus video:
