STAV

Nama je lijepo, taman kako smo zaslužili

Sebi pridajemo puno značaja, i čini nam se da smo najbolji, naljepši i najpametniji, da su svi čuli za nas, a Amerikanci se kurtuazno osmjehnu i iz učtivosti neće odmah da vas pitaju „a, gdje dođe ta Crna Gora“
78 pregleda 0 komentar(a)
crna gora, Foto: Arhiva "Vijesti"
crna gora, Foto: Arhiva "Vijesti"
Ažurirano: 16.08.2011. 10:59h

Sjedinjene američke države. Distrikt Kolumbija, Kentaki, Teksas, Nevada. Na predlog ambasade SAD u Podgorici, a u organizaciji Stejt departmenta u sklopu International Visitor Leadership Programa, provela sam tamo tri predivne nedjelje u društvu kolega iz Portugalije, Finske, Japana, Filipina, Barbadosa, Kenije, Nigerije, Izraela, Tunisa... radeći na temi „Rješavanje konflikata“.

Jasno mi je zašto kažu da su SAD primjer demokratje. Za svoje građane zaista jesu. Sve, ali baš sve je podređeno građaninu. Date su iste šanse svima. Na vama je da li ćete, ili nećete uspjeti. Država vam je sve pružila. Osjećate njenu snagu, brigu i zaštitu na svakom koraku. đZakon je sveto slovo. Ma koliko neki bili nezadovoljni rješenjima, poštuju ga. Doživjela sam, priznajem prijalo mi je, da me, ako naručujem čašu vina, legitimišu kako bi provjerili da li sam napunila 21 godinu, a sigurna sam da baš toliko mlado ne djelujem.

Sa te distance, realnije, sa manje emocija vidim gdje smo mi i koliko smo daleko od razvijenih demokratija. Po povratku odmah me dočekalo naše umijeće da sve obesmislimo. Izvještaj na udarnom Dnevniku, glavni turistički inspektor otvoreno, čak ponosno kaže da će prolongirati primjenu Zakona o ograničavanju upotrebe duvanskih proizvoda i neće kažnjavati kafiće i restorane za kršenje Zakona dok se ne završi turistička sezona. Ako nam od toga zavisi uspjeh turističke sezone, bolje da nas nema. Tragikomično.

I dalje je najaktuelnija tema donošenje novog izbornog zakona. Nema dogovora. Problem jezika. Najveći procenat stanovništva na skorašnjem popisu se izjasnio da govori srpskim jezikom. Ispostavilo se da službeni jezik govori znatno manji procenat. Dokaz da se vraća kao bumerang kad na silu, nešto što je suštinski isto hoćete da učinite drugačijim, pa izmišljate nova slova, pravopis, a i sami ste svjesni da je to vještački i da neće zaživjeti. Uostalom, ni sami ga ne primjenjujete.

Jasno je, naša vlast umjesto da rješava, podgrijava i stvara konflikte. Zapravo, oni tako vladaju. Možete zamisliti koliko mi ovo žalosno djeluje nakon Louisvilla u Kentakiju u kom se govori na 80 različitih jezika i postoje škole gdje se djeca obrazuju na svim tim jezicima. Grad je pun izbjeglica iz raznih krajeva svijeta. Država im, svjesna da se oni neće vratiti odakle su došli, pomaže da se potpuno integrišu i pruža im sve moguće uslove za to.

Pokušava da postigne harmoniju različitosti. A mi stvaramo i podstičemo konflikte i tamo gdje ih niko normalan ne vidi. Zašto smo tako ukleti, ne znam. Mogu zamisliti koliko to apsurdno djeluje stranim predstavnicima koji dolaze u našu zemlju, a ja sam tu reakciju i lično osjetila. Oni prosto ne mogu da vjeruju od čega mi pravimo problem, i ne razumiju zašto.

Vlast očigledno ima lični problem sa identitetom, pa stalno nešto dokazuje i inati se, ne želeći da uvaži realnost. Tako nas kad god zatreba vraćaju na te teme koje su samo paravan. Stvaranjem buke oko njih, u tišini, skoro nezapaženo se rasprodaju najvažniji resursi, potpisuju sumnjivi ugovori, državno bogatstvo pretače u privatne džepove... To svjesno rade, jer se naš narod najlakše „peca“ na identitetska pitanja, makar i praznog stomaka.

Nije ni u SAD sve idealno. Ima i tamo konflikata. Rasne tenzije se još osjećaju, posebno u nekim gradovima. Ali te tenzije ne podstiče država, ona čini sve da ih umanji. Da bi se to prevazišlo, recimo u jednom gradu koji smo posjetili, žena, crnkinja je šefica policije. I to je doprinijelo smanjenju represije, većoj fleksibilnosti, razumijevanju, splašnjavanju tenzija, što je za rešpekt. Kod nas je tako nešto gotovo nezamislivo. Da je žena umjesto Veljovića sigurna sam da bi mnogo toga bilo i bolje i pravednije.

Nevada, zemlja kazina. Rino - najveći mali grad na svijetu, kako oni za sebe kažu. Na svakom mjestu, pa čak i u supermarketima imate aparate za kocku. Svi kockaju od mladih do onih što jedva hodaju noseći veliko breme godina. Iako skoro polovina stanovništva radi u kazinima, život od kocke nije rješenje. Taj profit nije dovoljan i postoje problemi sa budžetom.

Ali građanin je slobodan i otvoreno izražava svoje neslaganje, svoj protest i zna da će nešto promijeniti. I to je potpuno prirodno. Nema straha, pritisaka i ucjena. S druge strane, političar je u strahu, jer ako ne radi za javno dobro zna da će odmah biti kažnjen od strane građana. Građanin je svetinja.

Njega jednostavno ne interesuje niko personalno, ne vezuje se za pojedince ili partije, već gleda ko će mu omogućiti bolje životne uslove. A mi, gdje smo mi... Zarobljeni u nadmetanju ko je veći Crnogorac, a ko veći Srbin... u grču i strahu da ćemo ostati bez posla, ili nećemo dobiti posao ako ne glasamo vlast. Ne razmišljamo kakve dugoročne posljedice na sistem vrijednosti i budućnost imaju te naše zablude i naš neviđeni kukavičluk.

Ponosni Teksas. Zemlja kauboja. Jedina država u kojoj je državna zastava na istom nivou kao federalna - zastava SAD i to nikome ne smeta, niko ne pravi problem. A mi, šta mi radimo... Zaista smo pravi virtuozi u stvaranju konflikata, koji drugima djeluju smiješno i beznačajno, a nama se čine ogromni i nepremostivi. Zato što ne postoji želja za kompromisom.

Vlast smatra kompromisom da bude sve po njenom, ne uvažavajući druge i drugačije. Ne mogu da se sjetim kad je ova vlast napravila bilo kakav, pa čak i mali ustupak. Tako se ne rješavaju konflikti i ne stvara stabilnost.

Sebi pridajemo puno značaja, i čini nam se da smo najbolji, naljepši i najpametniji, da su svi čuli za nas, a Amerikanci se kurtuazno osmjehnu i iz učtivosti neće odmah da vas pitaju „a, gdje dođe ta Crna Gora“. Čak u brošuri United Airlines-a koju sam tokom trinaest sati leta imala vremena da do detalja iščitam, na mapi Evrope nas nema. Označene su i Hrvatska, i Srbija i Bosna i Makedonija, čak i Kosovo, a nas nema. Pogodilo me, bi mi krivo. Proradio patriotski instikt.

Iskreno, krivlje mi je što sam svjesna da smo maltene toliki da možemo stati u dvije-tri velike višespratnice u Njujorku, i tako malobrojni pored velikog i raznolikog prirodnog bogatstva koje nam je bog velikodušno podario, ne možemo da živimo „ka' ljudi“, već stalno pod nekim tenzijama i podjelama, pola stanovništva jedva preživljava, kriminal i korupcija cvetaju, nepotizam obesmišljava sve...

I bojim se da ćemo ovakvi kakvi jesmo, nespremni za bilo kakve kompromise morati reći: „Putuj Evropo i nemoj više čekati na nas, putuj Evropo fino smo se družili... nama je lepo, taman kako smo zaslužili“.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")