Kako jača nasilje u Siriji, paralizovanost međunarodne zajednice postaje sve iritantnija. Međutim, uloga spoljnih regionalnih snaga je skoro isto toliko značajna u podstrekavanju domaćeg krvoprolića koje se dešava u zemlji. Ukoliko bi Sirija mogla da se oslobodi negativnih uticaja regionalne politike, bila bi moguća stvarna promjena bez nastavka nasilja.
Siriji je potrebno da se izbori sa svojim problemima raznolikog vjerskog i etničkog sastava i da sama odredi svoj stav u odnosu na arapsko-izraelski konflikt. Međutim, to nije baš tako lako kada susjedne zemlje iskorištavaju heterogeni sastav ove države da bi sprovele sopstvene hegemonističke planove.
Sirija se, na kraju krajeva, nalazi u središtu moćnih i konfliktnih geopolitičkih sila. Na istoku je Iran sa svojom antiameričkom i antizapadnom retorikom i ogromnim regionalnim ambicijama. Na jugu se nalazi Saudijska Arabija sa svojim dugogodišnjim prijateljstvom sa Sjedinjenim Državama i naslijeđenim neprijateljstvom prema iranskoj Islamskoj republici. A na sjeveru je Turska, proevropska, nahom sekularna i demokratska zemlja koja teži da pojača svoj uticaj u arapskom svijetu.
Teritorije unutar i izvan Sirije takođe naseljavaju ekstremne islamističke grupe koje pokušavaju da prošire svoje sfere uticaja – i koje su spremne da profitiraju na nestabilnosti u bilo kojoj zemlji. Sirija je u ovom pogledu naročito ranjiva, pošto ekstremisti podstrekavaju nasilje protiv manjinskih vjerskih grupa koristeći, na primjer, televizijske stanice u Saudijskoj Arabiji i Egiptu.
Aktuelni režim u Siriji, u svom nemilosrdnoj odlučnosti da zadrži vlast, odbija da prizna zahtjeve mirnih demonstranata za slobodom i dostojanstvom. Ukoliko bi to uradio – ukoliko bi ispunio ove zahtjeve – islamisti ne bi mogli da iskorištavaju demonstrante.
Ipak, mirnu promjenu u Siriji je moguće postići i međunarodna zajednica može da utiče na taj proces tako što će prepoznati da njena stalna usredsređenost na „složenost” prilika u ovoj zemlji ne pomaže građanima te zemlje. Zapravo, opsjednutost rivalstvom između sirijskih sekti obezbjeđuje destabilizujuće spoljne snage kiseonikom neophodnim za njihovu zapaljivu retoriku.
Ukoliko se ne stavi kraj na podsticanje neprijateljstva protiv vjerskih manjina u Siriji koje zagovaraju ekstremističke televizijske stanice i pojedinci poput predsjednika Vrhovnog suda Saudijske Arabije, kao i na ne manje štetno ponašanje Irana, moglo bi doći do još goreg krvoprolića u kome bi sirijski narod bio uvučen u sukob u kome bi ratovao svako protiv svakog.
Međunarodna zajednica je omogućila da se promjene u Tunisu i Egiptu odvijaju tempom koji je odgovarao tim dvjema zemljama. U Siriji, vojna intervencija u libijskom stilu ne bi bila odobrena, ali je potrebna diplomatska intervencija koja bi narodu te zemlje omogućila da odredi njenu budućnost.
Cilj međunarodne zajednice mora biti da ubijedi susjedne zemlje da zaustave svoje bezočne, nedozvoljene napade na djelove sirijskog društva. Naročito SAD, koje imaju značajan uticaj na Saudijsku Arabiju, moraju reagovati kako bi zaustavile napade ekstremista iz te zemlje na sirijske vjerske manjine – napade koji su motivisani pukom željom da se isprovocira neki konflikt. Isto tako, moraju se sprovesti napori da se oslabi razorni uticaj Irana u regionu, imajući na umu i regionalne ambicije Turske.
Optimizam u vezi sa budućnošću sirijskog naroda mora biti umjeren zbog realnih izazova sa kojima se mogu suočiti sirijski opozicioni pokret, kao i sama međunarodna zajednica. Dramatična, munjevita promjena bi, dugoročno, mogla biti osuđena na neuspjeh. Na sreću, Sirijci nisu skloni nasilju. Za njih je mirna, postepena promjena najbolja opcija. A to zahtijeva nacionalni dijalog koji bi nadzirala međunarodna zajednica i koji bi bio usmjeren ka jačanju unutrašnjeg jedinstva – a samim tim i ka zaštiti zemlje od uticaja iz regiona.
Situacija u Siriji se obično – i to s pravom – opisuje kao intrigantno, višedimenzionalno bojno polje sa širokim spektrom raznih političkih aktera i rivalskih interesa. Međutim, tu takođe postoji i jedan neadekvatan fokus prema jednostavnoj želji sirijskog naroda da se sprovedu istnske reforme, da se omoguće veće lične slobode i više ekonomskih mogućnosti.
Sirijci se nalaze pod neprekidnom diktaturom već 40 godina, a uz to su iskusili ekstremne ekonomske nevolje, poput nezaposlenosti, povećanja cijena hrane i rasprostranjene korupcije. Sada su takođe pogođeni i nedostatkom vode, kao i budžetskim deficitom koji je dodatno pogoršan padom prihoda od nafte. Ali sirijski narod je izrazito izdržljiv i snalažljiv, a uz to su i mladi i obrazovani.
Uz međunarodnu pomoć u razvoju sirijskih demokratskih institucija i političke infrastrukture, moglo bi se izgraditi snažno civilno društvo koje može da potvrdi sopstveni identitet i suverenitet, nezavisan od bilo kog uticaja sa strane. Jedna nova Sirija, zasnovana na demokratskim principima, ne samo da bi koristila Sirijcima, nego bi predstavljala stub stabilnosti u cijelom regionu.
Copyright: Project Syndicate, 2011.
Bonus video:
