“Vremena se mijenjaju i mi sa njima”, stara je latinska poslovica. Proticanje vremena je prirodan proces, neumitan. Vrijeme se ne može vratiti. Ono fizičko, temporalno, biološko...
Nauka je nemoćna, a čovjek prolazan. Jednostavna činjenica, apsolutna istina. Ali, u svojoj želji da pobijedi prirodu i vlastitu sudbinu, čovjek je izmislio Boga. Da bi osvojio vječnost i trajao kroz vrijeme. Ideja je bila da bude bolji i oplemeni dušu. Neki smatraju da istinita ideja postaje lažna onog trenutka kada je prihvati većina ljudi. Možda je u tome problem sa religijom ili ideologijom. Kolektivna vjerovanja vremenom prerastaju u dogmu i predstavljaju „opijum za narod“. Postaju opšteprihvaćena, istinonosna - laž! U koju se bespogovorno vjeruje.
Svaka religija smislila je nepogrešiv mehanizam za put prema Bogu-(pravo)vjernost. Ko je vjerujući, taj je moralan i dostojan života pravednika. Nauka i Umjetnost takođe žele da dođu do Boga. U Švajcarskoj se upravo traga za tzv. Božjom česticom, koja treba da „potvrdi“ utemeljenost dosadašnje nauke. Umjetnost teži da se kroz različite vidove približi božanskoj umjetnosti. I religija i nauka nose prevashodno kolektivni pečat. Umjetnost, uglavnom individualni. U ime Boga „za pravu vjeru“ - prolili su se potoci ljudske krvi. Od krstaških ratova, pa do dana današnjeg... Atomska bomba, Hirošima i Nagasaki - užasni podsjetnici zloupotrebe nauke. Umjetnost je najprirodniji put do Boga, možda zato što je nedokučiva, ako je prava...
U međuvremenu, valja (pre)živjeti, djeci ići u školu, mladima se zabavljati, odraslima raditi, penzionerima penziju cikvati. Pa i u mjesecu avgustu-kada svi naginju plandovanju. Ćudljiv je mjesec avgust. Dobio je ime po rimskim imperatorima, što u prevodu otprilike znači veličanstven, uzvišen, božanstven...
U ovim našim mediteranskim i planinskim područijima, poznat je kao mjesec nesnosnih vrućina, kolektivnih odmora, stomačnih tegoba, svetačkih i ramazanskih dana, letargičnih meditacija i, specijalitet ovog avgusta - po rušenju bioskopa „Kultura“ u Podgorici i neprenošenju fudbalske utakmice mlade reprezentacije iz Nikšića, jer bi to finansijski ugasilo Javni servis!? Bez komentara... I po istorijskoj posjeti šefa njemačke diplomatije gospodina Vestervelea.
Čitajući nezavisnu dnevnu štampu, ispada da je uvaženi gost zapucao kako bi obznanio da je sloboda medija najbitnija za demokratiju, a čitajući “Pobjedu” -da učvrsti tradicionalno crnogorsko-njemačko prijateljstvo i podrži evropski put Crne Gore. Ne želeći da umanjim pozitivnu simboliku posjete predstavnika najmoćnije zemlje EU našoj maloj državi, pomalo je otužno kako su štampani mediji selektovali informacije. Već viđeno, namještaljski i... očekivano. Ali, takav je avgust-monoton i jednoličan, da nema vatrenih stihija, potpuno bi se uljuljkali u sivo-bijelo-plavetno avgustovsko nebo.
Umalo da zaboravim. Avgust je i mjesec „fore“ da se naši narodni tribuni dogovore oko usklađivanja izbornog zakonodavstva sa Ustavom. Inače nas Evropa neće skoro gledati...
Zapelo je oko državljanstva, srpskog jezika i zagarantovanih manjinskih mandata. To što ćemo i dalje birati partijske, a ne poslaničke liste-nema veze. Konstatacija sa početka teksta za dio opozicije kao da ne važi. Za njih je vrijeme stalo. Oni prkose zakonima fizike. Uspijevaju da vrate vrijeme unazad. Razlika je samo što se za svekoliko srpstvo bore demokratskim vokabularom, preko srpskog jezika. I rame uz rame sa „ugroženom“ svetom srpskom crkvom čije bogomolje niču kao pečurke poslije kiše, da ne pominjemo Rumijski limeni performans...
Oni su čuvari „prave“ Crne Gore koju urušavaju zabludjeli Crnogorci, ta komunistička vanbračna tvorevina. Pozivaju se na popis, gdje su se ljudi opet politički različito izjašnjavali o nazivu istog jezika, pa se sve to poferma vjerskom pripadnošću, da ne bi bilo zabune... U tome im zdušno pomažu vladajuće garniture svojom ograničenom i nazadnom jezičnom politikom. Od različitih naziva zajedničkog jezika, stvorili su različite jezike. Pa sad u škole uvode crnogorski, ali bi da zadrže srpski, bosanski i hrvatski.
Postadosmo država građana po Ustavu i država vjeroispovjednih po Popisu. Džaba je Didro, slavni francuski filozof iz 18. vijeka govorio: Prvo smo građani, pa tek onda hrišćani! Oni će najvjerovatnije ponovo napraviti neki politički, ali ne i državni kompromis oko jezika. Dakle, truli kompromis, koji će i jednima i drugima obezbijediti siguran glas na narednim izborima. Zadah 90-etih godina opet prijeti da ponovo razori crnogorsko društvo, koje nikako da se iskobelja iz ralja jeftinog političkog oportunizma.
Duva Podgoricom jak vjetar avgustovski. Šetajući, sretoh Pura, mislećeg, zdravorazumskog Crnogorca od malih nogu (a ne od prije desetak godina). On je najbolje objasnio ova izborna jezičarenja:
- Znaš što je poenta, Kole? Umjesto da se bavimo boljim obrazovanjem, nagrađujemo dobre učitelje i nastavnike, poboljšavamo materijalne uslove u školama, unapređujemo kvalitet znanja učenika, uspostavljamo standarde i gradimo demokratičan i human sistem školovanja, mi ćemo se o jadu zabaviti koji đetić zbori crnogorski, a koji srpski. Umjesto da proglase Moratorijum na najnoviju standardizaciju crnogorskog, pa da se onda oko toga natenane dogovaraju četiri godine, zajedno sa ljudima od struke - Ministarstvo prosvjete i sporta će odlučno pričati o reformi, a radićemo po starom. Patriote će likovati, a izdajnici će lamentovati. Papagaji će papagajiti, pravovjerni će pravovjerati, normalni će ćutati... I svi će Crnu Goru u srcu nosti, jer više od nje nemaju što ponijeti, toliko je vole...
Avgust je mjesec koji tiho teče. Vrelina dane i vrijeme čini usporenim. Ovog ljeta sam upoznao dobrog čovjeka. Živi od svoga rada. Nimalo lakog. Četiri mjeseca, sa ženom i sinom, provodi u planini. Ima svoje stado ovaca i nekoliko krava. Zadovoljan je onim što ima. Rekao mi je da će na Preobraženje napraviti izlet sa porodicom po crnogorskim planinama. I da je Kumrovački đak. Nismo tu temu načinjali, ali vjerujem da se izjašnjava kao Srbin. Što se mene tiče, 'ladno je mogao biti i Crnogorac. Po jeziku se nismo razlikovali. Naprotiv.
P.S. Ona stara izreka: Ne bi mu dao ni ovce da čuva, treba da pretrpi korjenitu semantičku promjenu. Zapravo, ko to umije, zna i voli, može i državu da vodi. Ko ne vjeruje, neka proba da održava svoje stado.
Bonus video:
