Svi pričaju o miru, ali nikako da nauče djecu kako se stvara mir. Uče ih kako da se takmiče i nadmeću, a ne znaju da od nadmetanja počinje svaki rat. Kada počnemo da ih učimo da sarađuju i budu solidarni tek tada ćemo biti na dobrom putu ka miru u svijetu“.
Baveći se i direktno učestvujući u ovom velikom, a od mnogih ignorisanom i zanemarenom problemu, pitam se da li je moguće i zašto ga ignorišu baš oni koji moraju uspješno da ga riješe. Nema od prazne priče koristi - manje pričajmo, a više djelujmo.
Ako je u Srbiji, tačnije u Beogradu, od najnasilnije škole stvorena škola bez nasilja - zato što je direktor sa nastavnim kadrom odlučio da će svaki učenik biti dobro kažnjen za svaku nekulturnu i riječ i postupak. Pitam se zašto ne žele i neće u CG da urade to isto u svim školama, već stručni kadar, zanemarujući ovaj problem, dozvoljava mnogobrojne tragične ishode.
Ako problem vršnjačkog nasilja nastaje u školi, taj isti problem mora u njoj i biti riješen. Ipak su tu stručni ljudi i oni treba uspješno da rješavaju sve ovo, uz pomoć roditelja. Roditelji, a posebno prosvjetni radnici moraju učiti djecu da se ponašaju kulturno prema svima oko sebe, da poštuju ljude oko sebe koristeći fine riječi i postupke, a posebno da ih nauče da funkcionišu u timu i sa različitim tipovima ljudi. Ne razgovara se sa djecom, ne vaspitavaju se djeca, a svi dobro znamo - dobro vaspitano dijete je samo ono koje zna šta smije, a šta ne. Jednostavno, djeca treba da se ponašaju prema djeci oko sebe onako kako bi voljela da se drugi ponašaju prema njima, sa poštovanjem i uz fine manire.
Ovo je apel svim prosvjetnim radnicima da ne ignorišu ovaj problem, već da odmah reaguju i budu preduzimljivi, da odmah i dobro kazne svaku nasilnu osobu. Nije toliko bitno ispredavati lekciju - imamo baš sve na internetu. Mnogo je važnije stvoriti dobre, plemenite, vaspitane ljude, spremne da uvijek pomognu i olakšaju život ljudima oko sebe, tj. formirati zdrave generacije.
Ne smije jedan prosvjetni radnik nekulturne postupke i nekulturne riječi da ignoriše, jer upravo takvim ponašanjem dovodi do toga da vršnjačko nasilje buja. Takođe je nedopustivo, a dešava se, da prosvjetni radnici traže od djeteta koje je žrtva nasilja da ne prijavljuje djecu koja vrše nasilje nad njima. Valjda je tako lakše zaraditi platu, pusti savjest, neka se pati ko god hoće... Nevjerovatno ali, nažalost, istinitio.
Znam da je svaki posao težak na svoj način, a posebno posao prosvjetnih radnika i ljudi koji rade sa djecom i odraslima, ali... u svemu polazimo od sebe, stavljajmo sebe u datu situaciju i sigurno ćemo se bolje razumjeti svi u svemu.
Svaki učenik mora biti adekvatno kažnjen za svaki oblik vršnjačkog nasilja, za svaku nepristojnu riječ i postupak, da mu više na um ne pada da ponovi takvo nešto. Tek tada možemo govoriti o uspješnom rješavanju ovog zabrinjavajuće izraženog problema.Takođe, treba imati na umu da svaki problem koliko god veliki bio ima bar dva rješenja. Dječija psiha je jako ojetljiva i ranjiva i svako ko radi sa djecom mora stalno učiti i usavršavati tu oblast. Nije mi logično, ni dobro, da jedan prosvjetni radnik kaže za ovaj problem: “to su djeca... treba ih pustiti“. To je jako nesavjesno obavljanje ovoga zanimanja. Isto tako, prosvjetni radnik ne može vidjeti kako četvorica u ćosku prebijaju jednog učenika i hladno, nepedagoški reći: “dobro je... nije ti ništa bilo“. Neshvatljivo mi je i da pedagog vidi tužno, nesrećno i nervozno dijete i ne pozove ga nasamo da ga pita koji ima problem i da li mu može pomoći. Takvi ne smiju da se bave ovim poslom, takvi ga nesavjesno obavljaju, a djeca ispaštaju zbog toga.
Takođe je nenormalno da 30 đaka gleda sve to i ne reaguje. Roditelji, molim vas učite djecu da pomažu jedni drugima i da uvijek zaštite nedužnu osobu - žrtvu nasilnika. Nažalost, meta problematične djece su najčešće baš dobra, kulturna i vaspitana djeca.
Molim vas, stanite svemu ovome na kraj, jer to je moguće dobrom disciplinom i dobrom kaznom za svaki vid nasilja.
Nije moguće da naši pametni ljudi rješavaju po svijetu, uspješno, jako teške probleme, a mi što smo ovdje nijesmo sposobni riješiti najobičniji. Pa, u stvari, svaki posao i jeste svakodnevno, uspješno rješavanje problema bez ignorisanja i „stavljanja pod tepih“. Ako to nijesmo u stanju odraditi, nijesmo sposobni za određeni posao koji radimo i ne treba da ga radimo.
Čast izuzecima, ali mnogi uzalud uče kad to učeno ne primjenjuju, tj. mnogima je bitno odraditi posao reda radi, kako ljudi kažu - “kao ni sebi ni svome“.
Bonus video:
