Čitav je niz sistemskih argumenata da se sa stručne strane, u okvirima mogućeg, posveti pažnja bespogovornoj definiciji naše zajednice, a to je intenciono i nedvosmisleno ubijanje jakog, neovisnog stručnog stava/ ljudskih resursa kod udarnih institucija poslovanja ili državnih aktivnosti. Uz dužno kolegijalno poštovanje prema svima koji rade tekuće u ovim timovima, sistemski odurni odnos prema svakome ko uzburkava vode decenijskih žabokrečina je toliko vidljiv da snažno uporno nereformisanje takvog stanja može zalediti u objektivnoj analitičnosti, ali ne treba da umanji potrebu za inicijativom da negdje u budućnosti ne ostane baš tako.
Potvrdu površnosti, lošeg “pakovanja“, tog glavnog “pomoćnika“ unižavanja kvaliteta, u svim strukturama sistema jednostavno je pokazati kroz tri slike stanja. Prva se dotiče nediplomatskog govora novopostavljene ambasadorke SAD-a u CG; obraćala se inostranim i domaćim menadžerskim “gromadama“ na komorastom okupljanju koji su, u većini, na ovo tržište došli u skladu sa praksama koje gospođa zdušno opravdano kritikuje. Korupcija jeste naš najveći privredni i razvojni problem, ali treba podsjetiti da je u sistemske segmente (policija, tužilaštvo, sudstvo, bezbjedonosne strukture) koji se trebaju boriti protiv korupcije, američka administracija nezaustavljivo, preko senatora, kongresmena i sličnih “turista“, ulagala više od deset godina, što onda neophodnost i jakost opravdane kritike bilo kojeg ambasadora-ke stručno osporava. Drugi kroki je vezan za neuspješni dolazak Marine Abramović; u stilu lokalnih političkih superficijalnosti vrhunska umjetnica je pokušala da “obeća da će riješiti problem nezapošljenih u prijestonici“, nakon pokretanja umjetničkih projekata u oronulim salama uništenog “Oboda“. Koju godinu unazad jedna divna mlada arhitektica je dobila nagradu za projekat oživljavanja ovog prostora uniženog privatizacijama, pa je Marinina ponuda smrđela na kojekakve trendseterske žurke, sa sve ukusom zarđale nahijske kofe napunjene bunarskom vodom. A, nije bio performans nego PR foliranje. Treća slika je institucionalno nedostojanstveno prezentovanje godišnjeg izvještaja o radu nacionalnog regulatora banaka, kada je samo glavni ekonomista ostao svoj u svojoj struci, a ostali su drhtali ne dobacivši ni jednim argumentom do zadriglih poslanika sklonih lupanju o sto. “Slijepci“ uvijek nađu globalne uzore, pa se činilo da im svima nedostaje Hruščov i ona njegova izuvena cipela. Posao udarne institucije sistema je da bude superiorna u nebavljenju banalnostima. Može se učiti i od prokazanih prethodnika; zadatak neovisnih i smirenih profesionalaca je da kvalitetno reformišu instituciju, a ne da kratkovido uniformišu tim.
Lokalni odnos prema znanju, stručnosti i kvalitetu u sistemskom pristupu dugoročnosti ogleda se kroz djelanje ondašnje neformalne mreže, koja je u stilu turbo-folka, planskog u namjeri, a haotičnog u pristupu, samozarobila naše poslovne i državne lidere. Ostarjeli guru, koji odnedavno udaljava studente sa predavanja ukoliko imaju drugo mišljenje, dok se tačerijanski druži sa Barosom, što tekuće izaziva sažaljenje prema javnim izanđalim stavovima koji više nisu ni ideologija, jeste kriv za bezbjedonosno predlaganje insistiranja da ovaj neodrživ, uporan odnos prema profesiji bude konstanta sistema, ali odgovornost implemetacije takve politike je na udarnim nosiocima političkih pozicija u našoj zemlji, pošto je ovo jedina primjena koja se ni formalno ni suštinski nikada nije odlagala: ... rezultat prethodnih deceniju i po rasta ističe neoliberalno insistiranje na monopolima, nejednakosti prihoda i pristupa resursima, vladavini po pravu jačega/bogatijeg, insjaderskim informacijama koje su tržište činile smiješnim, a ne odgovornim i razvojnim. (mart 2009, ova kolumna) Hoće li se ovo nazvati poraženi neoliberalizam ili najbezočniji državni intervencionizam, svejedno je pošto je krajnji rezultat rastakanje supstance privrednog života.
Percepcija centralističkog upravljača, koji iz fioke sa mobilnim, raspoređuje kadrove po udarnim poslovnim i državnim institucijama potvrđuje Đidovu kritiku nove klase. Nema više simpatičnih zulkafera sa vunenim čarapama zaljubljenih u balerine; danas su to novokomponovani biz(m)nismeni/ političari, koji u tugama svojih prnja i vila ne mogu ni naučenom bahatošću sakriti beskrajnu ništavnost slučajnih egzistencija. Prođe čitav vijek, a kao zajednica smo i dalje na dnu gdje suvereno vlada pljuvačko isključivanje kojim se ne pruža šansa nego oduzima pravo na život/ izbor; obezbjeđuje se potpuno ohrabrenje diskvalifikacijama na ličnoj osnovi; jačaju se političko podmetanje i lokalni uvriježeni primitivizam prema drugačijem. Čak uspijevamo da “čuvene“ retorički principima naklonjene Europejce samouvedemo na teren gdje postaju gori od domaćih birokrata, spremni da marketinški pojavno opravdaju pragmatizmom, tim omiljenim konceptom nedosljednosti, svaku vrstu interno generisanog nepotizma, klijentelizma, korupcije, unižavanja instituta konkursa/ tendera.
Koncept samospaljivanja zbog posla ili života je stran našem socijalnom podneblju i sa razvojne strane naše zajednice bilo bi dobro da tako ostane. S druge strane, modeli vezani za isticanje negativnih posljedica sistemske eliminacije potrebnih profila, bez obzira što imaju potvrdnu argumentovanost, ne trebaju biti osnaživani i podržavani; takođe, štete razvoju. Otkloni od nametnutosti zadatog poslušništva i naslijeđenog straha imaju šansu poraza na nivou individualnosti i svojstvenosti, a ne na razini bukačkog javnog omalovažavanja. Degutantan rječnik u javnoj etiketskoj komunikaciji suprotstavljenih strana ne vodi novom kvalitetu i prijeko potrebnoj postupnoj promjeni. Dobra kritika uvijek traži rječnik sofisticiranosti/ drugosti, a ne jalovog ponavljanja uvrijedljivog, ponižavajućeg čojkanja. Ali, ovu lekciju strukturnog razvoja još od starih pa do novih vladara i njihovih kritičara nikako da promislimo i prihvatimo. Ne boje se udarni menadžeri u sistemu jer su u strahu od nekoga nego što žele da se boje – to je najvažnija osobina samostalno prihvaćene masovne uniformnosti. A, potom strah kao osnovni mehanizam upravljanja masama kaskadno briše jačine timova, poništava svaku novinu, idejnost, gledanje na dugi rok. Zato modeli skrivenih kuloara imaju svoj pozamašan uspjeh u ruiniranju zajednice, u (ne)dostizanju kvaliteta održivosti dobrih institucija već čitavo stoljeće.
Bilo bi lijepo da se avgust 1988/ januar 1989 “pobune“ primitivaca radničke klase i akademika, i mnogih drugih, koji je razorio konkretnu šansu razvoja, nikada nije dogodio; ipak, završenom poslu nema mane. Odgovornost ostaje da se djeci ne ostavi pustinja bez vrijednosti, principa i perspektive kvaliteta. Ali, kakva god da bude budućnost, život ne može osim da traje; bude lijep i dobar; surov je uvijek. I, možda, mukotrpnim radom i posvećenjem, eventualno donese održivu, izvjesnu novinu.
P.S. Cijenjeni-e, ovo je moja posljednja kolumna ekonomskog oneobičavanja. Uz želje za dobrim zdravljem, svima vama koji ste je čitali i kritikovali, iskreno zahvaljujem.
Bonus video:
