otpor

Zamak mora pasti!

Đukanović je od Crne Gore napravio svoj Zamak. Izvitoperen i represivan. Otuđen i jeziv. Zamak čiji činovnici ne priznaju ni mogućnost greške, a kamoli zločina. Zamak čiji intelektualci po dogovoru sa vrhom „homogenizuju“ nacionalni prostor kako bi se stvarala atmosfera da postojeće podjele mogu (kada režimu to bude odgovaralo) prerasti u otvoreni sukob
0 komentar(a)
Zgrada RTCG, Foto: Luka Zeković
Zgrada RTCG, Foto: Luka Zeković
Ažurirano: 02.08.2011. 12:09h

Nedavno je u ediciji “Vijesti” izašao prevod Kafkine knjige “Zamak”. Tu sam knjigu davno pročitao na engleskom jeziku, ali mi je još uvijek ostala u pamćenju brutalnost i apsurdnost autoritarne birokratije koju Kafka do detalja opisuje. A u ovom novom, nedavnom iščitavanju, uvidio sam da bi se od paralela sa crnogorskim režimom Mila Đukanovića mogao dopisati još jedan tom.

Jer, Đukanović je od Crne Gore napravio svoj Zamak. Izvitoperen i represivan. Otuđen i jeziv. Zamak čiji činovnici ne priznaju ni mogućnost greške, a kamoli zločina. Zamak čiji intelektualci po dogovoru sa vrhom, baš kao nekada akademici SANU, „homogenizuju“ nacionalni prostor kako bi se stvarala atmosfera da postojeće podjele mogu (kada režimu to bude odgovaralo) prerasti u otvoreni sukob.

Doduše, niskog intenziteta, ali ipak dovoljno da se DPS nametne kao kompromisno rješenje, kao neka vrsta „trećeg“ puta. Uostalom, ta partija je baš tokom ratnih godina postala ono što je danas. Logično je da je onaj kome je rat rodni habitus, uvijek spreman da se njemu vrati kao milom zavičaju. Posebno sada kada se nalazi u stanju ugroženosti, sada kada je „na aparatima“ kako reče jedan činovnik Zamka koji bi sa privilegijama vlasti da ide u opoziciju.

Tako da Crna Gora nije više samo zemlja „režimske opozicije“, nego odnedavno i „opozicione vlasti.“ U stvari, zemlja u kojoj ne postoje osnovni preduslovi za kredibilan demokratski politički sistem, jer je zemlja gdje je glas za opoziciju glas za status quo i obrnuto. Ali i ovo „obrnuto“ se onda još jedanput obrne, i opet je to glas za status quo. Rezultat: Crna Gora je društvo bez opozicije. Jednodimenzionalno društvo, kako bi ga nazvao Markuze. Jednodimenzionalni Zamak.

Svako ko pokazuje barem nijansu dvodimenzionalnosti, a to je polje u kojemu obitavaju i istina i pravda i pravo i čast i dostojanstvo i odgovornost i solidarnost, za jednodimenzionalne režimske upravitelje i njihove kapuljače tj. izvođače radova na terenu prokleti je dušman. A za „dušmanina“, kako je odavno poznato crnogorskoj javnosti, postoji razrađena standarna operativna procedura: upozorenje, prijetnja, ucjena, kupovina, batina.

Nazovimo ih pet faza režimske djelatnosti. Postoje osnovane sumnje da je režim, uprkos proevropskoj retorici i blogovsko-fejsbukovskom vodvilju, uvrstio pripadnike nezavisnog civilnog sektora i medija u zadnju, petu fazu. To treba da bude kristalno jasno i svim demokratskim međunarodnim faktorima koji u sferi svojih interesovanja imaju Crnu Goru. Nije moguće više izvlačiti se na neinformisanost ili neupućenost. Ako se trend nasilja protiv zastupnika prava i pravde nastavi, moraju i same „evropske“ diplomate biti označene kao saučesnici. Dakle, kao protagonisti zločinačkog udruživanja.

U isto vrijeme, naravno, ni zatočenici Zamka nemaju moralnog prava na izgovore. I za njih važi isto. Ćutanjem kojim omogućavaju zločinu da finansira „plastičnu hirurgiju“ iz državnog budžeta kroz uličarske pisanije i gebelsovske filmove i sami postaju protagonisti zločina. Kako to zločinačko „ćutanje“ i „trpljenje“ funkcioniše u državnim ustanovima efektno je pokazao prošlonedjeljni tekst Marka Milačića „Fabrika laži“.

U stvari, RTCG je samo jedna od mnogih crnogorskih fabrika laži. Čakštoviše, među ovijem crnijem planinama imamo čitave industrijske komplekse laži. Laž iskopavaju iz zemlje, laž transportuju kamionima, laž ubacuju i vade iz usijanih peći, laž prebacuju na pokretnoj traci, laž kljukaju hemikalijama, laž pakuju, laž prodaju, laž konzumiraju, lažju pune kanalizacionu mrežu. Čak je po potrebi i švercuju preko granice. Kafkin Zamak je možda i bio od kamena, ali ovaj Đukanovićev je gola laž na laž.

Nije, međutim, zbog toga manje čvrst. Naime, možda zvuči paradoksalno, ali građevinu sazdanu od laži nije nimalo lako srušiti. Laž stvara „topli“ konsenzus, laž crpi snagu iz želje da se vjeruje „autoritetima“ kao i iz psihološke inercije većine stanovništva. Čovjek želi da ne zna, a ne da zna, kako je, za razliku od Aristotela, tvrdio Lakan.

Neznanje je strast, a protiv strasti se možete boriti samo jačom strašću. Klin se klinom izbija. Strast za lažju se može navladati samo strašću za istinom. A strast za istinom se gradi kroz solidarno umrežavanje desetina, ako ne i stotina, konkretnih akcija pobune protiv režimske laži i konkretnih primjera otpora režimskom nasilju. Predan rad na stvaranju ove mreže je već počeo. Zamak mora pasti!