Usvajanjem Zakona o statusu potomaka dinastije Petrović Njegoš zvanična Crna Gora je dodatno osnažila proces suočavanja s prošlošću.
Taj politički i istorijski, nužan, događaj treba prepoznati kao društveni napredak, nikako kao političku provokaciju. Politički kontekst, demokratski i profesionalni deficit decenijama nijesu dozvoljavali da se o prisajedinjenju Crne Gore i padu njene vladajuće dinastije govori jezikom činjenica i bez političke i (veliko)nacionalne strasti. Zakonom je priznata i ispravljena velika istorijska nepravda, a potomcima nekadašnje vladajuće dinastije vraćeno dostojanstvo. Podsjetiću, Srbija je sličan proces, prema dinastiji Karađorđević, započela još prije desetak godina simboličkim ustupanjem dvorova na Dedinju shodno odluci tadašnje Savezne vlade na čelu sa kadrom Socijalističke narodne partije.
Ovim je, uvjeren sam, podstaknut širi proces suočavanja s prošlošću. On, dugoročno, doprinosi većoj društvenoj koheziji, političkoj stabilnosti i nacionalnom pomirenju. Saopštavanje pune istine o 1918. godini dugoročno će promijeniti osnove i smisao određenih političkih platformi i obesmisliti dalje zagovaranje nacionalnih i političkih podjela.
Suočavanje s prošlošću, važan i potreban društveni proces, nemoguće je ograničiti na posljednjih 20 godina naše istorije.
Odsustvo vladavine prava, demokratije i poštovanja ljudskih prava i osnovnih sloboda su pokazatelji koji će društvenu, političku ali i institucionalnu pažnju vratititi i na nešto dalju prošlost. Tu spada tretman manjinskih zajednica u Kraljevini Crnoj Gori, aneksija Crne Gore, Božićna pobuna i zločini nad civilnim stanovništvom ali i period po završetku Drugog svjetskog rata, uspostavljanje nove socijalističke vlasti i njen odnos prema različitim ideološkim protivnicima. Predmet javnih i stručnih rasprava ponovo će biti i događanja iz 1948. godine koja, iako dotaknuta određenim državnim mjerama, jesu možda više politički (zlo)upotrijebljena 90-ih prošlog vijeka. Poštovanje ljudskih prava tokom jednopartijskog sistema i institucionalni odnos prema pojedincu i pojedinim manjinama, posebno Albancima, nije dovoljno otvoreno. To posebno zavisi od spremnosti vlasti da učini dostupnom arhivsku građu (dokumentacija partijskog/državnog rukovodstva i tajne policije).
Konačno, kada je riječ o “istoriji sadašnjice”, za očekivati je da se napokon (pre)ispita institucionalni odnos prema demokratskoj i političkoj alternativi, i njenim akterima, po uvođenju pluralizma do danas. Dalji razvoj i izgradnju povjerenja, uz ostalo, može pomoći upućivanje izvinjenja, u ime države, svima koji su bili predmet političkog i svakog drugog progona, torture, poniženja i diskreditacije. Pojedinačni primjeri izvinjenja, poput RTCG ili nekadašnjeg ministra kulture gospodina Rakočevića, nijesu ostali dovoljno vidljivi i upamćeni. Nijesu bili dio institucionalnog pristupa. Tretman i ćutanje o našim građanima u uniformi koji su stradali na ratištima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini nije održivo. Čekamo na stasavanje zvaničnika koji će se obratiti njihovim familijama i založiti za odgovarajuće zvanično poštovanje njihove posvećenosti državi i njenim, pa i istorijski pogrešnim, odlukama i zabludama. U prevladavanje autoritarne prošlosti svakako spada i povraćaj ili pravično i blagovremeno obeštećenje oduzete imovine.
S obzirom da pristupamo Evropskoj uniji moguća je debata o nekoj od tema iz naše prošlosti u institucijama pojedinih država članica, upravo zbog njihove veze sa ljudskim pravima. Ne treba isključiti mogućnost, možda baš u francuskom parlamentu, rasprave o ulozi francuske vojske pri okupaciji Crne Gore i osude tolerisanja zločina nad crnogorskim civilima, nad nedužnim familijama učesnika Božićnog ustanka. Prije par godina isti parlament je, nakon 90 godina, osudio genocid nad Jermenima u Turskoj za vrijeme Prvog svjetskog rata. Španija je, u znak izvinjenja, omogućila sticanje svog državljanstva, po povoljnijim uslovima, potomcima Jevreja progranih u XV vijeku. Pokrenuta je i debata da se isto omogući potomcima Mavara, muslimanima, prognanim, u srednjem vijeku, iz Andaluzije.
Zagovaranje ovih pitanja ne znači skretanje pažnje sa drugih, aktuelnih, društvenih problema i događaja, niti dodatno produbljivanje postojećih. Naprotiv. Diskontinuitet sa lošom prošlošću i kompromitujućim praksama je ključan za održivu demokratiju i stabilan socijalni razvoj. Kritičko argumentovano preispitivanje prošlosti i mjere za njeno prevladavanje grade kulturu sjećanja koja, prosvjetiteljski, pomaže da budućnost bude različita i bolja od prošlosti.
Bonus video:
