Ovoga mjeseca navršava se četrdeset godina od tajnog putovanja Henrija Kisindžera u Peking čime je pokrenut proces popravljanja američko-kineskih diplomatskih odnosa koji su bili u prekidu dvadeset godina.
Taj put, kao i posjeta predsjednika Ričarda Niksona koja je uslijedila kasnije, predstavljali su glavno prestrojavanje u Hladnom ratu. SAD i Kina su ostavile po strani snažno neprijateljstvo u zajedničkom i uspješnom naporu da obuzdaju jačanje Sovjetskog Saveza.
Danas, Sovjetskog Saveza više nema, a moć Kine raste. Neki Amerikanci tvrde da uspon Kine ne može proći mirno i da bi stoga SAD prema toj zemlji trebalo da primijene politiku obuzdavanja. Zaista, mnogi kineski zvaničnici smatraju da je to aktuelna američka strategija. Ali nisu u pravu.
Na kraju krajeva, obuzdavanje SSSR-a iz doba Hladnog rata praktično je značilo potpuno odsustvo trgovinskih odnosa i veoma malo društvenog kontakta. Nasuprot tome, SAD danas ne samo da ostvaruju ogromnu trgovinsku razmjenu sa Kinom, već imaju i široko rasprostranjene društveni kontakt, uključujući i činjenicu da 125.000 studenata iz Kine pohađa američke univerzitete.
Sa okončanjem Hladnog rata, obuzdavanje SSSR-a započeto Kisindžerovom posjetom nije više moglo da služi kao osnova američko-kineskih odnosa. Štaviše, odnosi sa Kinom su nakon pucnjave na Trgu Tjenanmen 1989. zahladnjeli, pa je Klintonova administracija morala da razvije novi pristup.
Dok sam 1994. nadgledao izradu Pentagonovog Strateškog izvještaja za istočnu Aziju, odbacili smo ideju o obuzdavanju Kine iz dva razloga. Ukoliko bismo Kinu tretirali kao neprijatelja, to bismo u budućnosti i dobili.
Ukoliko bismo Kinu tretirali kao prijatelja, u budućnosti ne bismo mogli garantovati prijateljstvo, ali bismo bar mogli da ostavimo otvorenu mogućnost za benignije ishode.
Osim toga, bilo bi teško uvjeriti druge zemlje da se pridruže savezu za obuzdavanje Kine osim ako se Kina ne bi okrenula taktici zastrašivanja, kao što su nakon Drugog svjetskog rata uradili Sovjeti. Samo je Kina svojim ponašanjem mogla da natjera druge da je obuzdaju.
Umjesto obuzdavanja, strategija za koju se Klintonova administracija odlučila mogla bi se nazvati „integriši se, ali okolišaj“ – nešto poput strategije „vjeruj, ali provjeri“ koju je Ronald Regan primjenjivao u pristupu strateškim dogovorima sa Sovjetskim Savezom. S jedne strane, SAD su podržale članstvo Kine u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji i prihvatile kinesku robu i turiste.
S druge strane, deklaracijom koju su potpisali Klinton i Hašimoto u aprilu 1996, potvrđeno je da će američko-japanski bezbjednosni sporazum, umjesto da bude relikt Hladnog rata, obezbjediti osnovu za stabilnu i prosperitetnu istočnu Aziju.
Klinton je, takođe, počeo da unapređuje odnose sa Indijom, što je strategija koju su podržali i demokrate i republikaci u SAD. Bušova administracija je nastavila da unapređuje bilateralne odnose, dok je produbljivala i formalizovala ekonomski dijalog sa Kinom.
Tadašnji zamjenik državnog sekretara Robert Zelik je jasno stavio do znanja da će SAD „kao razuman akcionar“ prihvatiti rast Kine. Takvu politiku nastavlja da vodi i Obamina administracija, koja je ekonomske konsultacije sa Kinom proširila i na pitanja bezbjednosti.
Kako sam naveo u svojoj knjizi „Budućnost moći“, jedno od najvećih pomjeranja moći u XXI vijeku je preporod Azije. Azija je 1800. činila polovinu svjetskog stanovništva i polovinu svjetske ekonomije.
Do 1900, zbog industrijske revolucije u Evropi i Sjevernoj Americi, azijski udio u globalnom učinku na je smanjen 20%. Do sredine ovog vijeka Azija bi trebalo ponovo da predstavlja polovinu svjetskog stanovništva i BDP-a.
Ovo je prirodna i poželjna evolucija, jer se tako omogućava stotinama miliona ljudi da pobijede siromaštvo. Međutim, tako se istovremeno bude strahovi da će Kina početi da predstavlja opasnost za SAD.
Čini se da su takvi strahovi preuveličani, naročito kada se uzme u obzir da Azija nije jedan entitet. Ona ima sopstvenu unutrašnju ravnotežu moći. Japan, Indija, Vijetnam i druge zemlje ne žele da nad njima dominira Kina i zato pozdravljaju američko prisustvo u regionu.
Ako Kina ne razvije svoju „meku moć“, veoma je vjerovatno da će njen uspon što se tiče vojne i ekonomske moći zastrašiti njene susjede i navesti ih da stupaju u saveze kako bi predstavljali ravnotežu kineskom rastu. To je isto kao kad bi Maksiko i Kanada tražili alijansu sa Kinom ne bi li stvorili protvtežu moći Sjedinjenih Država u Sjevernoj Americi.
Nakon finansijske krize 2008-2009, pošto se Kina brzo oporavljala i povratila 10% godišnjeg ekonomskog rasta, neki kineski zvaničnici i analitičari zagovarali su tvrđu spoljnu politiku kao odraz nove snage Kine. Mnogi su pogrešno vjerovali da SAD bilježe pad i da kriza predstavlja nove strateške šanse za Kinu.
Na primjer, Kina je počela da insistira na teritorijalnim zahtjevima u Južnom kineskom moru, a eskalirao je i dugogodišnji pogranični spor sa Indijom. Krajnji rezultat bio je da je tokom posljednjih 20 godina Kina pogoršala odnose sa Japanom, Indijom, Južnom Korejom, Vijetnamom i drugima - što je prilično očita potvrda američke strateške premise da „samo Kina može da obuzda Kinu“.
Međutim, bila bi greška usredsrediti se samo na dio američke strategije koji se odnosi na okolišanje. SAD i Kina (kao i druge zemlje) mogu mnogo dobiti od saradnje u vezi sa pitanjima tranzicije. Bez takve saradnje se ne mogu pronaći ni implementirati rješenja za globalnu finansijsku stabilnost, klimatske promjene, sajber terorizam ili pojavu pandemija.
Ako moć predstavlja sposobnost da se ostvare željeni rezultati, važno je ne zaboraviti da je ponekad naša moć veća kada djelujemo sa drugima, nego kada se nalazimo iznad drugih. Ta važna dimenzija strategije „pametne moći“ za XXI vijek nije sadržana u konceptu obuzdavanja. Kada je Kisindžerov avion sletio u Peking prije četiri decenije, on nije započeo samo hladnoratovski preobražaj, već i novu eru američko-kineskih odnosa.
Copyright: Project Syndicate, 2011.
Bonus video:
