Najnovije indicije ukazuju na to da bivši premijer Milo Đukanović, nasuprot svoj istoriji zapadne metafizike, vjeruje da u istu rijeku može zagaziti dva puta. Naime, prvo je otišao, pa se vratio, pa opet otišao. A sad bi ponovo da se vrati. Parafrazirajući Marksa, može se reći da je Đukanovićev prvi povratak bila tragedija, a ovaj drugi će biti farsa.
Problem je, međutim, što u crnogorskim uslovima i farsa može biti tragedija. U ojađenom i besudnom društvu, sa sve crnjom hronikom ubistava i samoubistava i sve bržim nestajanjem mogućnosti ekonomskog prosperiteta, nije teško pokrenuti destruktivnu agresiju.
Ustvari, od toga ništa nije lakše, i režim već radi na tome. Pitanja identiteta koja će za koji dan kroz objavljivanje rezultata popisa buknuti do neba za to su od davnina plodno tlo. Ako se kao adekvatno prediktivno mjerilo može uzeti ponašanje većine crnogorske opozicije u pretpopisnoj kampanji, onda se i sa te strane može očekivati apsolutna lojalnost podjelama.
Odavno je i u toj ekipi prisutan nedostatak želje, ako ne i znanja, za promjenu statusa quo u cilju autentične demokratizacije. Jer, kako inače objasniti da pored svih režimskih zločina nisu bili u stanju da izgrade kredibilan demokratski imidž u očima međunarodne zajednice?
Izuzetno dragocjenu ideju zajedništva su potrošili, a da nisu stvorili uslove potrebne za njenu kvalitetnu realizaciju. Ili, kako sam tada govorio, davali su kraljicu za topa. A top im je kraljicu pojeo, a sada će, kako stvari stoje, i pojedinačne pione. Da li su alternativa vlasti ili njen alter-ego, pitanje je sad.
Međutim, aksiomi demokratizacije jednog političkog sistema postoje, pa čak iako opozicione partije zatvaraju oči da ih ne vide. Prvi aksiom je stvaranje širokog fronta. Taj front mora, uz opozicione partije, uključiti i pripadnike i pripadnice civilnog sektora, nezavisnih medija, sindikata, kao i slobodne pojedince.
Kao takav, front već od svog osnivanja može dobiti snažnu podršku uticajnog dijela međunarodne zajednice koji želi, zarad svojih interesa, u Crnoj Gori održivi politički sistem zasnovan na vladavini zakona i uravnoteženijoj raspodjeli javnih dobara. To je zbog toga što samo takav politički sistem neće biti prijetnja ni sopstvenim, a ni građanima susjednih država.
A kada se formira ovakav front, postojeći politički vodvilj u Đukanovićevoj režiji će izgubiti i ovo malo diplomatskih sagovornika koji su se psihički trenirali da slušaju vječno ista retorička zaklinjanja i floskule, kao da umjesto Lukšića i ostalih glumaca stoje oni stari džuboksi koji imaju samo jednu ploču. A i ta jedna da je dozlaboga izgrebana.
Drugi aksiom demokratizacije je da se zarobljene političke institucije ne mogu reformisati nego samo nanovo, iz temelja, izgraditi. Jedini mogući način da se to uradi efikasno, ali i relativno brzo, je da se ide u bojkot institucija, prvenstveno bojkot rada Skupštine, a zatim i lokalnih organa.
Naravno, bojkot ne znači pasivno posmatranje dešavanja nego aktivno kreiranje političke agende kroz paralelne institucije. Na samom početku, na primjer, potrebno je formulisati jedinstveni politički dokument koji bi se mogao zvati “zavjet novoj Crnoj Gori” i koji bi na kratak i jasan način (u najviše pet tačaka) definisao političke namjere novoformiranog fronta.
Jer, treba imati na umu da se u Crnoj Gori radi o haosu bezakonja tj. o hobsovskom ratu svih protiv svih, dakle, o nultoj tački demokratije, pa se radi sticanja povjerenja između heterogenih društvenih struktura mora napraviti javni zavjet ili ugovor. Ovdje se naime prevarantsko-autoritarni sistem vladanja i političkog djelovanja nije mijenjao od vremena rodovske zajednice.
Najnoviji primjer djelovanja represivnog aparata je “isljeđivanje” direktorice MANS-a Vanje Ćalović od strane Uprave policije. Poziv bez djelovodnog broja, bez naznačenog člana zakona, i sa nečitkim potpisom ovlašćenog lica – što je to nego nova crnogorska 1948? Jer nije da nismo bez Gulaga.
Kroz šikaniranje, prijetnje, prisluškivanje i napade, bivši premijer-povratnik je, u udruženom poduhvatu sa magistrantom međunarodnog prava (sic!) Veselinom Veljovićem i Duškom Markovićem, cijelu državu pretvorio u Gulag. Kako inače objasniti da Crnu Goru svakoga dana napuštaju oni koji ukazuju na institucionalizovanu korupciju sa razgranatim vezama sa organizovanim kriminalom.
Kao na primjer četvorica policajaca iz Rožaja, primoranih da emigriraju jer nisu htjeli da ćute. I tu neće biti kraj. Represivna mašinerija se ne može zaustaviti bez odlučnog i širokog građanskog otpora i nenasilne borbe.
Zbog toga posebno ohrabruje to što su se već dva puta u zadnjih mjesec dana, uz minimalnu organizaciju, na jednom mjestu, protestujući protiv režimskog nasilja, sakupili nezavisni pojedinci koji u svom demokratskom i građanskom djelovanju predstavljaju okosnicu novog političkog talasa za slobodu Crne Gore.
Naravno, njima se moraju pridružiti i mnogi drugi da bi talas nabrao snagu i trajanje, a Đukanovićevu farsu anulirao demokratskom istinom. Međutim, početak - jer tada nešto nastaje iz ništa - je uvijek najteži. Čak i put od hiljadu milja počinje jednim korakom.
Bonus video:
