Nekad mi se čini da se najdublji korijen problema u crnogorskom društvu može opisati riječju koju nijesam imao prilike susresti u drugim jezicima osim u ovim našim sa ex-Yu prostora - strahopoštovanjem.
Vjerovatno se ovaj fenomen vuče još iz doba druga Tita koji je pored poštovanja koje je uživao širom zemlje i svijeta, bio i izvor straha kod (ne)istomišljenika. Možda čak i seže u neke dalje istorijske epohe u kojima su Crnogorci bili poznati po obožavanju svojih lidera, ili pak potiče iz određenih vjerskih rituala.
Bez obzira na njeno porijeklo, ova pojava je mutirala u njenu još izopačeniju verziju - strahopokornost. U mojim očima, nijedna mafija ni razni nadzemni ili podzemni, nebeski ili zemaljski vladari, ili u kakve god vjerujete da diriguju našim životima, nijesu strašniji od ove zlikovke. Ona je jedna od glavnih osumnjičenih za liberticid u Crnoj Gori.
Kao takva, strahopokornost se najoštrije kosi sa demokratskim načelima čiju srž je neophodno razumjeti, a zatim i sprovesti u djelo da bismo, osim geografsko-kulturološki, i idejno postali dio evropske priče.
Boreći se sa nesanicom, u posljednje vrijeme sam ko zna koji put pregledao više desetina video snimaka koji nedvosmisleno dokumentuju rad nekadašnjeg Liberalnog saveza.
Budući da pripadam generaciji rođenoj krajem 80-ih, kroz maglu se sjećam ludila 90-ih, ali je jedna slika ostala upečatljivo usječena u moje sjećanje - maltretiranje jedne klinke od strane druge djece, koje bi bilo bezazleno da nije bilo proizvod sveopšteg mentalnog haosa koji je uništavao zdrav razum roditelja, a time trovao sedmogodišnjake.
Sjećam se verbalne torture nad plavokosom djevojčicom koju su nazivali pogrdnim imenima čije značenje tada nijesam ni znao, a svemu tome uzrok je bio što njeni roditelji bijahu pristalice LSCG, u gradu Novome koji ni danas nije u potpunosti raskrstio sa greškama svoje prošlosti.
Vidjevši kako je prolazilo malo nevino stvorenje čija se porodica zalagala za luču vrijednosti koja je sijala sa Cetinja, njeni istomišljenici su vjerovatno podlegli autocenzuri, te se odlučili na ćutanje. Kako se u mojoj porodici rijetko govorilo o politici, osim što je Titov portret dugo krasio zid jedne sobe, odgovore o misterioznom LSCG sam tražio u školi, na ulici... Tako su se redali epiteti izdajničkog, ustaškog, antisrpskog, lažnog da bi se okarakterisao taj pokret.
Video snimke koje sam pomenuo, da je sreće, tzv. Javni servis emitovao bi svakog dana da opere sramne mrlje koje su navučene na jedini trezveni dio stanovništva ove države, koji se suprotstavljao masovnom divljaštvu 90-ih.
Svaki govor nekadašnjeg lidera LSCG odisao je argumentovanim stavovima, miroljubivim tonovima koji su pozivali na EU vrijednosti i ispravljanje istorijske nepravde nanesene Crnoj Gori u proteklom vijeku. Na jednom snimku iz ’93. podsjeća se na barikade koje su spriječile liberale da uđu u Zetu i predstave svoj program.
S jedne strane slobodoljubivost, intelektualno rezonovanje i staloženo obrazlaganje problema. S druge, bahatost i neukus, prijetnje i nerazumijevanje. Usljedile su godine koje je tranzicija pojela i potom izbacila u kanalizacioni odvod opšte dezorijentisanosti.
Već dugo smo usidreni u luci straha i pokornosti. Plašimo se da iznesemo svoje stavove jer će nam možda doći glave, zdravlja, posla, ocjena. Istovremeno se ponizno savijamo i pokorno klanjamo vladarima naše otete slobode. Strah nas je da se ne poremete stabilnost i mir. Pokorno se pretvaramo u beznačajne individue pred moćnim mentalnim pendrecima izlizanih partijskih programa ovakve vlasti i ovakve opozicije. I na toj strahopokornosti, i jedni i drugi temelje svoje djelovanje.
Istina, bilo je pokušaja nakon umiranja LSCG da se izrodi kvalitetna alternativa. Sjećam se, već kao fakultetlija, optimizma koji je ulivao PzP sa konkretnim idejama, sa promocijama koje su okupljale sve građane Crne Gore bez osvrta na podjele koje nam nameću. Uzalud.
Danas je to samo još jedno veliko razočarenje. Sjećam se i skorijeg buđenja građanstva mobilizovanog kroz Facebook. Nije prošlo ni par nedjelja a da maske nijesu pale. Sve splasne u određenom trenutku jer ne postoje precizno definisani ideali kojima se teži.
Ne može nijedan pokret, organizacija ili partija da se deklarativno zalaže za poštovanje evropskih načela demokratije, a da se u trenucima slabosti pokaje i selektivno bira ono što odgovara politici ubiranja jeftinih poena kod rasprodatog biračkog tijela.
I onda nam analitičari sviraju o mogućnosti probijanja leda novom građanskom partijom. Naravno da bi svježa i čista lica ublažila posljedice liberticida i vratila nadu u promjene. Ali ako nam se desi još jedan promašaj, eto nama novih priča o sokolima i orlovima, ajkulama i delfinima.
Te stoga ćutimo, kao g. Marović. Vršimo autocenzuru nad svojim mislima. Mentalna fotografija je toliko izobličena, da sâmi sebi postavljamo zrna pasulja da na njima klečimo i pružamo prste da se po njima sâmi šibamo. Koliko se nas koji najiskrenije želimo svoj trud i rad uložiti u boljitak države Crne Gore i svih njenih građana, zapita zašto riječi poput onih starih cetinjskih liberalnih, nailaze na gluve uši? Možda zato što govorimo bez glasa.
Nema dovoljno hrabrosti da se razbije ciklus straha. Nema dovoljno samopoštovanja da bismo prestali ljubiti lance i pokoravati se pred onima koji nas tlače.
U amfiteatrima pariskog Instituta za političke nauke prisustvovao sam strastvenim debatama profesora i studenata, kritičara francuske vlasti i opozicije. Organizovana su intelektualna sučeljavanja da bi se pokazala programska praznina promašenih političara.
Univerzitetske sale Oxforda bruje o istraživačkim radovima koji nastoje odgonetnuti uzroke lošeg vođenja politike ili nezamislivo bučne anti-EU propagande koju šire desničarski tabloidi.
A iskreno se nadam da griješim kada mislim da su crnogorski intelektualci, akademici, studenti, novinari, političari i mnogi drugi, ozbiljno zauzeti angažmanom u autocenzuri. Jer ako ćutimo i ne mislimo, onda i ne postojimo.
nemanja.tepavcevic@politics.ox.ac.uk
Bonus video:
