Nakon prošlomjesečnog članka o „teorijama zavjere“ obratio mi se pitanjem neko koga mogu opisati kao „dijete elite“ – obrazovano, imućno, sa neupitnim povjerenjem u Vladu – zašto sam stao „na drugu stranu“, misleći na moje pisanje za „Vijesti“.
To je pitanje koje zaslužuje odgovor, jednostavno zato što smatram da je „polarizacija“ bolest duboko ukorijenjena u crnogorskom društvu - ukoliko ste kritički nastrojeni, ne možete nikako biti konstruktivni.
Kada sam radio u UNDP-u (2002-2007), bio sam usredsređen na reforme vezane za siromaštvo, životnu sredinu i javnu upravu koje smo prethodno dogovorili sa Vladom.
Mahom zahvaljujući radu sjajnih ljudi iz UNDP-a – od kojih je 95% bilo iz Crne Gore – sakupili smo više od 45 miliona dolara za taj značajni posao i učinili Crnu Goru domovinom prve eko-zgrade Ujedinjenih nacija na svijetu.
Otkako sam napustio UN, posvetio sam se ovom novom zadatku – pisanju za „Vijesti“ – sa istim osjećajem dužnosti. Radio sam na visokoj poziciji u Crnoj Gori tokom ključnog perioda njenog razvoja i to mi je dalo jedinstveni uvid u to „kako stvari funkcionišu“.
Moj utisak iz tog perioda je da postoji jedna zvanična Crna Gora sa sve slikanjem, moćnim prijateljima, potpisivanjem dokumenata i presijecanjem vrpci. Sa druge strane, postojao je paralelni sistem koji funkcioniše uglavnom daleko od očiju javnosti i čiji je ključni zadatak da hrani i štiti povlašćeni krug.
Da bih ilustrovao ovu tezu, uzeću jedan od mnogobrojnih primjera - jedan od prvih projekata UNDP-a u Crnoj Gori bio je da zajedno sa Svjetskom bankom pokrene prvu Strategiju za smanjenje siromaštva. Sve je to bilo propraćeno fotografisanjem, potpisivanjem dokumenta i okruglim stolovima.
Podaci o siromaštvu su pokazivali da postoji jaz, i to jedan od najvećih u regionu, između veoma bogatih i veoma siromašnih u Crnoj Gori i nevladine organizacije su počele da postavljaju pitanja.
Jedne noći, dosta kasno, primio sam telefonski poziv od člana premijerovog kabineta u kome je od mene tražio da „obuzdam svoje NVO“. Odgovorio dam da: a) to nisu „moje NVO“, nego crnogorske NVO koje čine njeni građani posvećeni smanjenju siromaštva i b) da bi Crna Gora trebalo da bude ponosna jer su njene NVO mnogo aktivnije po ovom pitanju nego u Srbiji; u to vrijeme Crna Gora je bila dio državne zajednice.
Tokom sljedećih nekoliko godina dobijao sam slične „savjete“ od članova vladinih institucija koje su javno podržavale rad UNDP-a, ali nezvanično im nije bilo ispod časti da me pozivaju i u neformalnom „ćaskanju“ objašnjavaju da neke stvari koje mi radimo nisu „od pomoći“. Poznato mi je da su i drugi šefovi agencija i ambasadori dobijali „savjete“... ponekad čak i vezane za njihov privatni život.
Neki su odlučivali da je bolje da ćute, drugi su se zadovoljavali time da budu fasada „zvaničnoj Crnoj Gori“.
Glavna karakteristika ovog paralelnog pristupa bila je, vjerujem, povezana sa fenomenom koji je predamnom pomenut u nekoliko prilika, a to je da premijer „sve čita“ i da često na nekom dokumentu sa strane zapiše „u redu je, sve dok je unutar okvira“. Ne mogu da tvrdim da je to i ovdje bio slučaj, ali sam to zasigurno pimijetio. Da li je to značilo da svi iz administracije znaju šta se nalazi „unutar okvira“?
Mogao bih dati konkretne primjere da bih ilustrovao kako ja mislim da „okvir“ funkcioniše. UNDP je uz podršku Fonda braće Rokfeler pozvao premijera i nekoliko glavnih ministara u elitni Konferencijski centar Pokantiko koji su sagradili Rokfelerovi na svom ogromnom, luksuznom imanju nedaleko od Njujorka, da bismo razgovarali o tome kako „ekološku državu“ pretvoriti u stvarnost.
Među prisutnima su bili, da pomenem samo neke od mnogih istaknutih stručnjaka koji su odvojili svoje vrijeme da bi pomogli Crnoj Gori, lord Maloh-Braun iz UNDP-a, dr Džefri Saks – koga je magazin „Tajm“ svrstao među 100 najuticajnijih ljudi na planeti – i predsjednik Fonda braće Rokfeler. Obavljeni su razgovori, fotografisalo se, bili su prisutni moćni ljudi i data su obećanja. To je bilo javno lice zvanične Crne Gore.
Međutim, iste te nedjelje kada se tadašnji ministar za ekonomiju i energetiku vratio u Crnu Goru, potpisao je sporazum sa vladom Republike Srpske u kome se složio da se sagradi brana na rijeci Tari koja je pod zaštitom UNESCO-a.
Kada sam, možda naivno, upitao kako je bio moguć takav potez s obzirom na šta su se obavezali u Njujorku, rečeno mi je da je premijer „dao obećanja“. Obećanja koja je parlament, toga puta, uz SDP koji se pridružio opoziciji, uspio da opozove.
Međutim, uz sve nedavne promjene, jesmo li sada svjedoci nove zore u Crnoj Gori gdje je zvanična država jedina „država“, a gdje je jedini „okvir“ okvir vladavine prava?
Da li su crnogorske pravne zakonske institucije toliko jake i nezavisne da mogu da uhapse i zatvore, između ostalih, i brata jednog od visokih funkcionera DPS-a? Zar ovo nije čin – zasnovan u stvari na dokazima koje je pružila jedna NVO – koji pokazuje stvarne evropske kapacitete i označava da EU nije pogriješila dajući Crnoj Gori status kandidata?
Mislim da nije. Postoje jasni znaci da se sve ovo desilo „unutar okvira“ čime je dat kredibilitet oprezu Evropske komisije da dodijeli status kandidata, ali bez konkretnog datuma za početak pregovora.
Postoje mnogobrojna pitanja šta se dogodilo tokom tih kratkih nekoliko dana, naročito u vezi sa tajmingom, s obzirom da su dokazi za procesuiranje ovog slučaja postojali nekoliko godina. Dokaze prema kojima je trebalo barem pokrenuti istragu i protiv Svetozara Marovića i protiv Branimira Gvozdenovića, a vjerovatno i mnogo više, ali to nije urađeno.
Naširoko se spekuliše da su se Marović i Vujanović protivili izboru Igora Lukšića na mjesto novog premijera i da ih je trebalo „neutralisati“. Sa strane je teško dokazati da li je ovo najautohtoniji cinični potez „nezvanične Crne Gore“ da se žrtvuje jedan od svojih, ili je to znak da više ne postoji „okvir“ izvan koga pojedinac ne može izaći.
Istina je – kako mi je ono dijete elite naglasilo i sa čim sa ja saglasan – da postoje veoma vrijedni, časni ministri i državni službenici u Vladi. Međutim i oni moraju da rade „unutar okvira“. U redu je raditi što najbolje možeš dok se to ne kosi sa interesima „druge Crne Gore“, a ukoliko se kosi, moraš da napraviš izbor... a taj izbor će gotovo sigurno imati posljedice.
Kako će se nadležni ministri postaviti prema aktuelnim skandalima vezanim za reformu sudstva, brane na Morači od kojih će se 95% energije izvoziti u Italiju dok građani plaćaju najmanje 150 miliona računa i crnogorsko-italijanski električni kabal, pokazaće da li rade u korist građana ili i dalje „unutar okvira“.
Bonus video:
