Iako su mnogi mislili da će nakon izglasavanja nazavisnosti, identitetska pitanja biti djeliminčno marginalizovana ili makar stavljena u drugi plan, grdno su se prevarili. Svaka tranzicijska zemlja i neostavrena ekonomija, koja uz to pluta u korupciji, predaje se iracionalnom kao jedinom nagonu političkog opstanka.
Stari je to trik, ali se jeftina politička roba najbolje prodaje, upravo zbog pučanstva koje je godinama naoružavano nacionalizmom i mitologijom o kojem realno nema pojma. Crna Gora ni 5 godina nakon referenduma ne može da napusti svoj politički diskurs koji identiteskim pitanjima daje prioritet, a identiteskim odgovorima ne daje suštinu. Crkva, jezik, nacija, etnicitet, grb, zastava... samo su neke od tema oko kojih ćemo, po svemu sudeći, još dugo da sporimo.
Ova zemlja već predugo funkcioniše na klackalici, između rata i mira, Crnogoraca i Srba, suverensita i unionista, ove ili one crkve... dok se vlastodršci vješto njišu, uvijek na stanu koja je im obezbjeđuje veću materjalnu korist, po principu „ko da više“. Čime bi se inače hvalili da nije velike priče o nacionalnim interesima? Dobro, ruku na srce umanjili smo tenzije, ali realno ne prestaje opasnost da bilo koji manji problem može da se dovede u vezu sa napadom na jedan narod ili vjersku grupu.
Čak i čelnici priznaju da podjelama treba izaći na kraj, ali u praksi malo rade u tom pravcu. Sve to pravdaju činjenicom da je država ugrožena i da sva pitanja nijesu od podjednakog značaja, pa se zbog nekih treba bježati sa sjednica, a zbog drugih treba bježati od istine. Na taj način se "čuva" država koja je mnogima, važnije od zakona. Ako prihvatimo ovu logiku, zašto se onda neko čudi što je nekome crkva važnije od države, ili što je nekome, jezik važniji od crkve?
Naprosto, mi ne znamo šta hoćemo, zato realno i nemamo šta da očekujemo, jer smo, nažalost, cijelom projektu stvaranja države izgleda pristupili neozbiljno i sa vidno prikrivenim namjerama. Ponosni smo na svoj mutlikulturalizam, ali na škakljivim pitanjima nismo spremni da ga branimo, već mu se suprotno tome, rugamo. Ekonomska situacija i nesrećnih 20 godina, prosječnog su čovjeka natjerali da vjeruje da je svaki problem identiteske prirode, ako već nije partijske. No, i za ovo postoji riješenje i treba ga iznaći.
Umjesto bezuspješne identiteske borbe i istorijskog nadmudrivanja, politička elita veći značaj bi trebalo da prida rješavanju svakodnevnih "malih sudbina". Uz poštovanje zakona koje je neminovno, država bi morala da pokaže više sluha za ekonomske probleme i odredi razvojnu osnovu za budućnost ove zemlje. Vjerovatno čelnici znaju da bi ukoliko krenu tim putem, to značilo i stagnaciju njihovog političkog uspjeha, zbog toga i ne čudi sva ova apatija i demagogija.
Ono što ipak čudi, odnosi se na stagnaciju onih snaga koji su dežurni čuvari digniteta ove zemlje i zadrti u javnim stavovima da to isto odbarne po svaku cijenu. Svaka država koja predstavlja naprednu ekonomiju, identiteska pitanja gura u drugi plan, a ako nema veliki broj imigranata kao što je to slučaj sa Crnom Gorom, onda je to za nju od sekundarnog značaja, jer se isti gradi na drugačijim osnovama.
Ovo je Balkan, a to znači da identiteska pitanja, nažalost, NIKADA neće biti u potpunosti završena, pa je na svakoj državi da odluči koliki će značaj pridavati istima. Za političku motivaciju su najvažnije emocije i strah, ali, psihološki gledano, prvo je jako prirodno, a drugo često - iracionalno. Ukoliko se distanciramo od ovakvih tema i predamo se izgradnji i uzdignuću ove zemlje, identiteski odgovori nametnuće se sami od sebe. Biće iskazani u ljubavi umjesto u mržnji, u saradnji umjesto u prepucavanju, u poštovanju umjesto u potcjenjivanju, u integraciji umjesto u podjelama...
Ako pak ne želimo da napustimo čeljust identiteskog kao takvog, svi ćemo biti na gubitku kao društvo. Stavljajući tu priču u prvi plan, političari kupuju vrijeme, a građani "javni folklor". Tražeći odgovore na „vječita pitanja“, država sama sebe svjesno upliće u politku samozavaravanja, iz koje teško može da se otpetlja. Sumnjivim centrima moći ovakva situacija najviše odgovara jer prljavi poslovi nemaju primat, već bivaju na marginama pritiska javnosti. Slikovito, država stoji na tribinama dok se na terenu svađa narod, jer ne razumije za koga navija sudija i šta "publika" želi da vidi.
Na ovaj način se čuva polaritet političke scene, a sve sumnjive radnje su opravdane jer je kako kažu - „država je u pitanju“. Ponekad koristi presiju i pokazuje "vještačke zube", čisto da potsjeti da je tu, što takođe nije održivo riješenje, jer su građani ponovo nezadovoljni. Ako ovome dodamo i ranije pomenutu tezu da identiteska pitanja nikada ne mogu u cjelosti biti zaokružena, ne preostaje ništa drugo nego da okrenemo list i afirmišemo novu politčku kulturu oličenu u poštovanju zakona i davanju prioriteta realnim zahtjevima građana, odnosno ekonomsko-socijalnim temama.
Osjećaj da država stoji na odbrani prava svakog pojedinca, stvorila bi osjećaj ljubavi prema njoj, a ona bi brzo postala imuna na sve ono što je negira, ili što joj ne želi dobro! Iskrena ljubav podrazumjeva žrtvu, a na kakvu smo žrtvu mi spremni, pitanje je na koje (ko zna koji put) svako pojedinačno mora dati odgovor!
Bonus video:
