I onda dođe Megi Priner i ispriča storiju o bernardincu koji živi u Brizbejnu, na suncu, sa nepokretnom ženom, u stalnom treningu, prvak regionalne lige u baljenju. Pas se zove Čip i bala mu je duža od jarde, samo moraš da mahneš dobrom salamom ispred njegovog vlažnog nosa. Takmičenje je zvanično, najviše je buldoga, gazde koriste bifteke, suvo meso, mortadelu, mašu ispred kerova čije se nozdrve šire kao vulkanska vrata i sisaju silnice mirisa, kao psi doktora Pavlova, ovi australski nesrećnici žive svoju sportsku sudbinu, ravne dlake i sesije sa svojim pripitim gazdama usred birtije, dio su njihovih psećih života. Samo Čip ima nepokretnu gazdaricu, nesklonu piću, iako šampion, samuje u kući dok drugi slave njegovu balu, na obali, šampionsku balu koja se produži i zadeblja u trenu kad misliš da je kraj, kao putanja Mati Nikenena letećeg Finca - taj je uvijek imao krila, kad misliš da će njegova skija da poljubi snijeg on se nekako izvije iznad ptica unaprijed, vođen silom boga oca, pobijedi Ploca, Tepeša, Ulagu, na snijegu, zamišljam Planicu, srećni bernardinci, sa čuturama punim štajerske šljive, puštaju dim na nosnice, ne misle ništa loše, ne bale jer bale postanu stalaktiti, lome se i padaju u snijeg kao providne kapije, orijentiri spasiocima duge dlake, iz reda Svetog Bernarda, psima poput Čipa, šampiona Brizbejna. Na užasnom suncu, sa dlakom mrtvom kao noge njegove gazdarice, Čip tuguje, i ja tugujem, želim mu manje slave, više ledene okeanske kiše i mraza zorom na prozoru.
Bonus video:
