Kada je jedna država superiorna po resursima moći, ta situacija se često opisuje kao hegemonija. Danas, mnogi stručnjaci tvrde da porast moći drugih država i gubitak američkog uticaja na revolucionarnom Bliskom istoku ukazuju na opadanje „američke hegemonije“.
Međutim, taj izraz je zbunjujući. Sa jedne strane, posjedovanje resursa moći uvijek ne podrazumijeva da je neko u stanju da dobija ishode koje želi. Čak ni ubistvo Osame bin Ladena od strane američkih specijalnih snaga ne ukazuje ni na šta vezano za američku moć na ovaj ili onaj način.
Da bismo shvatili zašto je to tako, pogledamo situaciju nakon Drugog svjetskog rata. Amerika je obezbjeđivala više od trećine globalne proizvodnje i imala veliku premoć u nuklearnom naoružanju. Mnogi su je smatrali globalnim hegemonom.
Ipak, SAD nisu bile u stanju da spriječe „gubitak“ Kine, „ponište“ komunizam u istočnoj Evropi, spriječe zastoj u Korejskom ratu, poraze vijetnamski Nacionalni oslobodilački front ili smijene Kastrov režim na Kubi.
Čak i u eri navodne američke hegemonije, studije pokazuju da je bila uspješna samo petina napora Amerike da vojnim prijetnjama izdejstvuje promjene u drugim državama, dok su ekonomske sankcije funkcionisale u samo polovini svih slučajeva.
Ipak, mnogi vjeruju da sadašnja premoć Amerike u resursima moći jeste hegemonija i da će ona doživjeti pad, kao što je prethodno bio slučaj sa britanskom. Neki Amerikanci reaguju emotivno na te izglede, iako ne bi bilo u skladu sa istorijom vjerovati da će SAD zauvijek dominirati u resursima moći.
Međutim, izraz „pad“ sadrži dvije različite dimenzije moći: apsolutni pad, u smislu opadanja ili gubitka sposobnosti efikasnog korištenja resursa, i relativni pad, u kojem resursi moći drugih država postaju veći ili se koriste efikasnije.
Na primjer, u 17. vijeku, Holandija je napredovala na domaćem planu ali je doživljavala relativni pad jer su druge države dobijale na snazi. Suprotno tome, Zapadno Rimsko Carstvo nije podleglo ovom drugom stanju, već unutrašnjem padu i hordama varvara. Rim je bio agrarno društvo sa malom ekonomskom produktivnošću i visokim nivoom unutrašnjih sukoba.
Iako SAD imaju problema, teško da se uklapaju u opis apsolutnog pada u drevnom Rimu, a analogija sa britanskim padom, iako popularna, na sličan način navodi na pogrešan trag.
Britanija je imala imperiju u kojoj sunce nikad ne zalazi, pod njenom upravom je bilo više od četvrtine čovječanstva i imala je nadmoćnu mornaricu. Međutim, postoje velike razlike u relativnim resursima moći između imperijalne Britanije i savremene Amerike.
Do Prvog svjetskog rata, Britanija je bila tek četvrta među velikim silama u smislu vojnog osoblja, četvrta po BDP-u, a treća po vojnoj potrošnji. Troškovi odbrane su prosječno iznosili 2,5-3,4 % BDP-a a imperijom su velikim dijelom vladale lokalne trupe.
Neto izvoz kapitala 1914. je omogućio Britaniji da napravi važne finansijske rezerve (iako neki istoričari smatraju da bi bilo bolje da je ulagala novac u domaću industriju). Od 8,6 miliona britanskih vojnika u Prvom svjetskom ratu, skoro trećina je poticala sa prekomorskih teritorija imperije.
Međutim, sa porastom nacionalizma, za London je postajalo sve teže da objavi rat u ime imperije, a odbrana te imperije predstavljala je sve veće breme. Nasuprot tome, cjelokupna privreda Amerike nalazi se na jednom kontinentu, i od 1865. je imuna na nacionalističku dezintegraciju.
Uprkos svim praznim pričama o američkoj imperiji, SAD su manje sputane i imaju viši stepen slobode nego što je to ikada bio slučaj sa Britanijom. Zaista, geopolitički položaj Amerike umnogome se razlikuje od položaja imperijalne Britanije: dok se Britanija suočila sa susjedima u usponu, Njemačkom i Rusijom, Amerika ima koristi od toga što je okružena sa dva okeana i slabijim susjedima.
Uprkos ovim razlikama, kod Amerikanaca se periodično javlja vjerovanje da moć zemlje opada. Američki očevi nacije brinuli su zbog poređenja sa padom Rimske Republike. Štaviše, kulturološki pesimizam je veoma karakterističan za Amerikance, a korijeni ove pojave datiraju još iz doba puritanizma.
Kao što je Čarls Dikens primijetio prije vijek i po, „ako je vjerovati njenim građanima kao pojedincima, (Amerika) je uvijek u depresiji, i uvijek stagnira, i stalno se nalazi u alarmantnoj krizi, i nikada nije bilo drugačije“.
U novijoj istoriji su istraživanja javnog mnjenja pokazala rasprostranjeno vjerovanje u pad nakon što je Sovjetski Savez lansirao „Sputnjik“ 1957, onda opet 1970-ih tokom Niksonove ere ekonomskih šokova, kao i nakon budžetskih deficita Ronalda Regana 1980-ih. Na kraju te decenije, Amerikanci su vjerovali da je zemlja doživljava pad; ipak, kroz deset godina, smatrali su već da je SAD jedina supersila. Sada su se mnogi vratili vjerovanju u pad.
Ciklusi vjerovanja u pad nam više govore o psihologiji Amerikanaca, nego o promjenama u resursima moći. Neki analitičari, poput istoričara sa Harvarda Najala Fergusona, smatraju da „raspravljanje o fazama pada predstavlja gubljenje vremena – ono što najviše treba da zabrine političare i građane je oštri i neočekivani pad“.
Po Fergusonovom mišljenju, udvostručavanje javnog duga tokom predstojeće decenije ne može narušiti snagu SAD samu po sebi, ali bi moglo oslabiti dugogodišnju vjeru u sposobnost Amerike da preživi svaku krizu.
Ferguson je u pravu da će Sjedinjene Države morati da se izbore sa budžetskim deficitom kako bi održale međunarodno povjerenje, ali, kao što sam u svojoj knjizi „Budućnost moći“ pokazao, to je samo jedan od mogućih ishoda. Amerika je samo prije deset godina uživala budžetski suficit, prije nego što su kresanje poreza koje je sproveo Džordž Buš mlađi, dva rata i recesija stvorile fiskalnu nestabilnost.
Prema navodima Svjetskog ekonomskog foruma, američka ekonomija i dalje je visoko rangirana u pogledu konkurentnosti, a politički sistem, na svoj haotični način, polako počinje da se hvata u koštac sa neophodnim promjenama.
Neki vjeruju da bi do političkog kompromisa između republikanaca i demokrata moglo doći prije izbora 2012; drugi smatraju da je vjerovatnije da će do odgovora doći nakon izbora. U svakom slučaju, nejasne izjave o padu hegemonije će se još jednom pokazati kao pogrešne.
Copyright: Project Syndicate 1995–2011
Bonus video:
