U studiji objavljenoj početkom aprila, predstavnica za slobodu medija u Organizaciji za evropsku bezbjednost i saradnju (OEBS), Dunja Mijatović, navela je da se 57 turskih novinara trenutno nalazi u zatvoru, uglavnom na osnovu zakona protiv terorizma te zemlje.
Uz još 11 turskih novinara koji se suočavaju sa optužbama, ukupan broj zatvorenih novinara uskoro bi mogao biti dvostruko veći nego u Iranu i Kini, koje su u decembru 2010. navodno držale po 34 novinara u zatvoru. Zaista, po procjeni Mijatovićeve, pokrenuto je još između 700 i 1000 postupaka protiv novinara.
Takva situacija se nigdje ne može tolerisati, a naročito ne u jednoj demokratskoj zemlji koja teži članstvu u Evropskoj uniji i koja slobodu izražavanja priznaje kao jedno od osnovnih prava. Zbog toga ponašanje Turske dovodi u pitanje ne samo njenu želju, već i sposobnost da se posveti vrijednostima na kojima počiva EU.
Novinari povezani sa kurdskim ili marksističkim organizacijama redovno su na meti turskih antiterorističkih zakona, a studija OEBS-a ukazuje da im prijete najstrože kazne. Jedan kurdski novinar je osuđen na 166 godina zatvora. Ostale, ukoliko budu proglašeni krivim, očekuju kazne od ukupno 3.000 godina zatvora.
Relativno neobraćanje pažnje mnogih sa Zapada na tretman novinara u Turskoj se, međutim, promijenilo, zahvaljujući nedavnim talasima hapšenja u okviru takozvanog slučaja „Ergonakon“. Brojni vojni zvaničnici i akademici dovedeni su u vezu sa ovim slučajem koji je navodno podrazumijevao zavjeru sekularnih ultra nacionalista da zbace tursku vladu. Istraga je sada sve više okreće ka novinarima.
Jedan od optuženih za učešće u zavjeri je Nedim Sener istraživački novinar dnevnog lista „Milijet“, među čijim radovima je i knjiga o vezama između snaga bezbjednosti i ubistva tursko-jermenskog novinara Hranta Dinka koje se dogodilo 2007.
Međunarodni institut za štampu (IPI) proglasio je Senera herojem svjetske slobode štampe 2010. Zatvoren nakon prošlomjesečnog hapšenja, Sener je optužen da je pripadnik oružane terorističke organizacije čiji je cilj zbacivanje vlade.
Još jedan novinar koji se našao na meti je i Ahmet Sik koji se već nalazio pred sudom zbog koautorskog rada na knjizi u kojoj se kritikuje represija koju je vlada sprovela zbog zavjere Ergenekon.
Za Sika se govorilo da radi na knjizi o navodnom uticaju islamske grupe na turske policijske snage koja je prošlog mjeseca po naređenju vlade konfiskovana prije nego što je mogla ući u štampu.
Zajednička stvar za sve ove slučajeve u kojima su mete novinari je da se činjenice optužnica drže u tajnosti i da su vlasti odbijaju da objave bilo kakve dokaze prestupa ili kriminalnog udruživanja.
Što je još gore, vlasti su čak odbile i da obavijeste one koji su izvedeni pred sudove - ponekad u tajnosti - ili njihove advokate o optužbama sa kojima se suočavaju.
Zaista, novinari uhapšeni u ovoj kafkijanskoj aferi mogu da očekuju da će provesti godine iza rešetaka prije nego što im bude dozvoljeno da odgovore na optužbe koje su protiv njih izrečene. Atmosfera straha se pojačava sa svakim napadom i hapšenjem.
U međuvremenu, Turska vlada tvrdi da je zemlja posvećena slobodi štampe, mada napada one koji tu slobodu koriste. S obzirom da se toliko novinara nalazi u zatvorima i da su svi oni kritikovali vladu, teško je ne zaključiti da su se novinari zbog svog rada našli na meti napada.
Ovakvu zabrinutost izražavaju ne samo novinari, kao Platforma sloboda za novinare (grupa koja objedinjava i predstavlja lokalne i nacionalne medijske organizacije u Turskoj), i grupe koje zagovaraju slobodu govora, poput IPI, već i ugledne međunarodne institucije.
Misija SAD pri OEBS-u i Evropska komisija su se pridružile Mijatovićevoj u apelu na turske vlasti da odmah prestanu sa zastrašivanjem medija i da podrže OEBS-ove osnovne principe slobode medija. Kancelarija visokog komesara UN za ljudska prava pozvala je Tursku da garantuje slobodu mišljenja i izražavanja.
Čak je i turski predsjednik Abdulah Gul nedavno pozvao „tužioce i sudove da budu marljiviji u izvršavanju svojih dužnosti i da djeluju na način kojim se ne ugrožavaju čast i prava građana.“
Turska ima ulogu svojevrsnog mosta između Istoka i Zapada i dobija pohvale zbog toga što je pokazala da demokratija može da koegzistira sa islamom. Međutim, hapšenje ovolikog broja novinara narušava tu sliku.
Novinarsko pravo da se bave osjetljivim temama, uključujući nacionalnu bezbjednost je fundamentalno. Oni koji ne učestvuju u kriminalnim aktivnostima ne treba da se suočavaju sa hapšenjima, zatvorom, ili bilo kojim drugim oblikom prijetnji i zastrašivanja zbog toga što rade svoj posao.
Onima koji su optuženi da su počinili krivična djela mora se obezbjediti fer suđenje. Moraju se pribaviti dokazi i optuženi se mora upoznati sa optužbama za koje se tereti i mora mu se pružiti prilika da se brani.
Daleko od klevetničkog i subverzivnog djelovanja, novinari koji kritikuju vlade svojih zemalja demonstriraju pravi patriotizam, jer nijedna demokratska zemlja ne može da opstane bez otvorene i nezavisne procjene javne politike kakvu pružaju novinari.
Ako Turska, regionalna sila sa drevnim kulturnim nasljeđem, zaista želi da bude dobrodošla u Evropi, da dobije zasluženo mjesto na svjetskoj sceni i da zaista i dalje bude demokratska zemlja, njeni lideri ne smiju da preziru slobodu štampe.
Koautor teksta je Stiven M. Elis, savjetnik za slobodu štampe pri IPI
Copyright: Project Syndicate, 2011.
Bonus video:
