U enciklopedijskim rječnicima piše da riječ Parada označava svečanu povorku, svečanu smotru vojske, nepotrebno isticanje, ispraznu svečanost, razmetanje spoljnim izgledom, paradnog konja za svečane prilike, paradni marš, fudbalsku paradu, itd.
Ukratko, više je negativnog, nego pozitivnog prizvuka. U suštini, sugeriše se da su parade praznjikave, dosadne, efemerne, ponekad smiješne i folklorističke. Nešto slično crkvenim procesijama. Vojne parade su, na primjer, čisti militarizam, prijetnja drugome, hvalisanje vojnim arsenalom, dobošarenje pred novi rat, opasna ljudska igra, neprijateljska.
Kao student, učestvovao sam, u onoj velikoj državi, na prvomajskim paradama u Beogradu. Ustajao sam svakog jutra u pet sati, išao na avalski drum da satima vježbam korak, kako bih se, kao odani podanik, isprsio ispred druga Tita i njegove svite pred Saveznom skupštinom. Kondre su mi bile veoma neudobne, pa sam zaradio dosta žuljeva.
Od tada, nijesam podnosio parade. Isključivao sam televiziju kad bi prenosila veličanstvenu paradu na Crvenom trgu, čak i onu na Jelisejskim poljima. Bio sam sačinio svoj indeks librorum prohibitorum, spisak zabranjenih i ružnih riječi, među kojima su bile: Mržnja, Rat, Barut, Parada, Osveta, Ponos.
Poslije Drugog svjetskog rata bili smo ubijeđeni da je rat nepovratna prošlost, da su na svjetskom i lokalnom tronu sve sami mudraci, koji su iskreno nudili svijetlu budućnost. Ta ideja me nije nikada napuštala, jer sam bio uvjeren da sam razumio vrijeme i da je vrijeme razumjelo mene.
Naravno, kao i uvijek, promašio sam. Moje procjene su bile pogrešne. Shvatio sam kasno da smo se, u stvari, vrtjeli u krugu i da nam se dobro zacrtani progres sarkastično smijao iz prikrajka. Kako tada, tako i sada: krv, zlo, nož i mač.
Parada o kojoj se ovih dana priča i koja se dešava baš sada i baš ovdje, rekao bih, nije parada ugrožene populacije (još jedna grozna riječ), već parada državnog licemjerja i crkvene ostrašćenosti.
Državi je, naime, stalo da ovim činom pokaže koliko smo zrelo društvo, zrelije od svih društava u okruženju, a crkvi je parada dobrodošla, kako bi još jednom izvanrednim manipulisanjem dogmatskom silom, uzvitlala vulgarnu erupciju pučine. Ovdje se, kao i uvijek, jedino poštuju zakoni crkve (crkve kao opšteg pojma, koji nema veze sa religijom) koja je od Teodosija do Voltera i od Voltera do svih papa, ajatolaha i svih vartolomeja, nemilosrdno gurala čovjeka u bezdan neznanja, najčešće pod okriljem vlasti.
Čovjek je stil i stil je čovjek. Svako ima svoj izbor, svoju ideju, svoju emociju, svoju harmoniju i svoju disharmoniju, ali to nije stvar mase, već pojedinca. Za pojedinca parada je nepotrebna, suvišna, intrigantna, neproduktivna, pa i po cijenu da ima zrno ponosa. U vrijeme sluđenog uma, zamrle duše, odbjeglog morala, parada je promašeno rješenje.
Sačekajte malo, jer još nismo zrelo društvo, vjerujte. To ne znači da je nada otišla. Bog je samokritičan: priznao je da više ne može sa ovakvim klerom da pomogne ovakvom čovjeku. Priznao je da se sekularizacija zahuktava i da donosi drugačiji oblik spasa.
Dakle, neophodna je nova ideja, novi način razmišljanja, drugačije ospoljenje svojih prava, čak i drugačije ime takvog ospoljenja.
Ovako, sve će biti samo - parada.
Bonus video:
