Nije lako u Crnoj Gori naći primjer efikasnog funkcionisanja zakona. Desi se, eto, da se po neki političar ražesti kada se pomene pitanje neke crkve, državljanstva ili jezika i podsjeti nas da se zakon mora poštovati jer – podrazumijeva se – mi to i ne znamo, valjda, dok nas oni ne podsjete.
Možda je tako lakše predstavnicima izvršne vlasti. I oni su, reklo bi se, svjesni stanja i sopstvene (ne)moći, pa s vremena na vrijeme odbruse u mikrofon da nam je potrebno ono što oni sami nisu u stanju da obezbijede - poštovanje zakona. Usput – njima je to i posao. No, primjena zakona iz oblasti zaštite životne sredine ima zaista posebno mjesto, po mnogo čemu, u ovoj našoj ekološkoj državi.
Primjena zakona iz oblasti zaštite životne sredine u Crnoj Gori vam je nešto kao ljetnja pozorišna scena. Funkcioniše samo za vedrih i sunčanih dana, kad se skupi puno ljudi, posebno ako ima viđenih stranaca da ih stavimo u prvi red, da gledaju predstavu. Scena ljetnje pozornice je sklepana, šarena i svi su mnogo bučni. Da čuju i oni sa jeftinim kartama u zadnjem redu o čemu se tu radi.
Hoće li biti predstave zavisi od vremenskih uslova. A oni su kod nas – vrlo promjenjivi, uglavnom surov i ograničavajući faktor. Zato, baš kao i predstave na ovoj sceni – poštovanje zakona iz oblasti životne sredine je periodično. Usvajaju se evropski zakoni i konvencije, dobro se izreklamiraju, potpišu i stave ad acta. Mogu, jednom, valjati. Kad završimo razna prebrojavanja, valjda. Pa i zašto bi radili išta po tom pitanju? Zašto bi razmišljali o zagađivačima koji ne plaćaju za ono što čine - kada imamo sijaset, recimo, identitetskih pitanja na repertoaru koje uvijek možemo zavrtjeti i tako skrenuti pažnju mase.
Kad ljetnja pozorišna scena dođe u grad – svi hoće da je vide jer je najavljena pompezno. Kad vide građani da je tek šarena laža – zaborave brzo na bravure nasmijane trupe naturščika i vesellih lica poslije kojih je opet ostalo – smeće. Kako drugačije objasniti zašto - ekološka Crna Gora još nema ekofond, zašto su oni koji se bave životnom sredinom, ili bi to trebalo da čine, rasuti po raznim ministarstvima, zašto se često i ne zna ko je nadležan za određenu tematiku sve dok se cijela brda ne uruše u more, probije nelegalni put kroz nacionalni park ili „stvori“ nelegalno naselje u zoni nacionalnog parka. Ali duga je lista za nabrajanje naših nedostataka iz EU rječnika.
Političari, ipak, ne oklijevaju. Rado nastupe na ljetnjoj pozornici, tokom vedrih dana. Oni znaju da će sve biti mnogo bolje kada se narod dozove pameti. Kada građani shvate da nema da se baca smeće gdje ko stigne, nema da se nelegalno sijeku šume, probijaju nelegalni putevi, nelegalno grade kuće i prekopavaju i betoniraju korita rijeka. Jednostavno – moraju ljudi to sami sa sobom da raščiste. Oni koje mi plaćamo za to će, valjda, kada siđu sa ljetnje scene i dalje sjedjeti skrštenih ruku i prebirati po nekom od vrhunskih populističkih pitanja ili prebrajati podobne i nepodobne. Možda planirati naredne poteze za sopstveni biznis. Ili političku karijeru. Ili će već naći nešto. Sve ostalo je, sve su prilike, naša stvar.Pa da sami vidimo kako ćemo.
Ovdje to nije, izgleda, stvar onih, kojima svakoga mjeseca uredno stižu plate i doprinosi od našeg novca. Jer kad izađu na terasu stana kupljenog novcem iz budžeta ili izvirujući kroz prozor službenog automobila – vidjevši gomilu smeća pored džade, sa prezirom pomisle na prosječnog građanina Crne Gore koji bez razmišljanja zafrljači vreću sa đubretom u obližnji grm. Oni - ni ne pomišljaju da su upravo oni plaćeni da tako nešto spriječe i kazne. Ili pomišljaju, ali ne mogu. Ili neće. Ili prosto nemaju vremena za te stvari, pored nekih drugih ličnih prioriteta, jer ko još u ovoj državi razmišlja o društvenom dobru pored cijele liste ličnih prioriteta. Ali, mi plaćamo te ljude. I zato je to - naša stvar.
Novac koji bi država ubirala od kazni, raznih taksi i prekršaja bi trebalo uredno staviti u ekofond. Kao u svakoj uređenoj državi. Ali njega nemamo. Ni ovo drugo nemamo. Ali, i to je, valjda, opet samo naša stvar. No, znaju i oni koji odlučuju u naše ime da, sem nesavjesnih građana koje nema ko da usmjeri sistemom kazne i nagrade tu postoje i investitori koji, uglavnom, od Vlade dobijaju ovo drugo. Za šta – to još ne znamo.
Ko tu najviše koči primjenu ekoloških standarda? Da ne bi bilo nekih nejasnoća, stvar je u novcu, odnosno profitu. Ne u ekologiji, biologiji i ostalim tricama i kučinama koje nama treba da obezbijede zdraviji život i nova radna mjesta. Prosto, profit. Ali ne nas. Naime nije isto ukoliko želite da gradite nova postrojenja koja na ovaj ili onaj način negativno utiču na životnu sredinu, ali i dozvolite rad postojećih, sa ili bez ekoloških standarda. Standardi zapravo obezbeđuje državi, pa samim tim i društvu, zaštitu od negativnog uticaja, tj. novčanu nadoknadu za učinjenu štetu. Dakle – ako zagađuješ, ima i da platiš. I to debelo. No, ukoliko imate dovoljno prijatelja koji su dobro umreženi, ili jednog ali na bitnom mjestu u moćnoj mreži, oni će se svojski potruditi da vam obezbijede da te „gluparije“ ne plaćate. Naravno, da biste što više zaradili, a obaveze prema državi preskočili, ako ikako može. A često može.
Naša realnost nam govori, da se ovdje zalaganje za primjenu ekoloških standarda predstavlja kao zalaganje za i protiv razvoja, za i protiv hidroelektrana, za i protiv inestitora. A, zapravo, suština koju vam niko iz vlasti neće reći, a svi je dobro znaju i svakodnevno je upotrebljavaju: što manje puku i državi, što više profita onome koji nam dolaze ili su već tu kao investitori. A njima se ima bespogovorno vjerovati. Ako kaže da ne zagađuje on to, vjeruju vlasti, ni ne čini. Inače, čak i ako pomisli da to nije istina – može potjerati investitora. A oni nam itekako trebaju. Renomirani. Dakako. Mi im uvijek možemo prikačiti renome. A renome je iznad zakona. Naravno, treba podvući da ovo važi samo za odabrane investitore. Ne i za one koji nemaju prijatelje u mreži, jer oni moraju voditi računa o ekološkim standardima. A takvih je malo među moćnima. Jer - većinu „crnogorskog razvoja“ , tj. većinu ekonomske moći imaju ljudi sa moćnim prijateljima.
I na kraju, gdje to vodi? Sve je to samo naša stvar. I to što je zemlja zatrpana otpadom, i što niko ne plaća kazne za to, i što ostaje nama da plaćamo nečije “grijehe”, i što svako radi šta hoće, a najviše oni najmoćniji. Sve dok je naša propast – naša stvar - biće po našim leđima.
Autor je član Komisije za socijalnu, ekonomsku i politiku zaštiteživotne sredine (CEESP) Međunarodne unije za zaštitu prirode (IUCN)
Bonus video:
