Mogli bismo i da prekinemo da se iščuđavamo činjenicom da nam je premijer otvorio Facebook profil! Eto i mi premijera na Facebook-u imamo! Postoje u tome trivijalni aspekti: nije jedini u crnogorskoj politici, njegovom obrazovanju i godinama ne bi priličilo da ga nema...
Velika informatička revolucija u politici koja pretvara autsajdere u predsjednike SAD i koju potpisuje Obama, možda nije interesantna našim medijima, ali bi bilo suviše da Lukšić nije potpuno upoznat.
Na kraju, Obama i Lukšić imaju jednu zajedničku stvar: obojica su ličnosti koje predstavljaju potpunu novost za politički i kulturni prostor u kome se kreću.
U čemu se onda sastoje novosti u vezi sa Lukšićem i sajberprostorom?
Kao prvo Lukšić je prvi koji je otvorio profil iz pozicije institucionalne vlasti. Kao drugo, već od prvog video obraćanja je bilo jasno da profil ne koristi samo u svrhu sopstvene promocije i obavještavanja o državničkim obavezama.
On sa posjetiocima sajta otvara dijalog, odgovara na njihova pitanja, učestvuje u polemici i ne cenzuriše kritike... 10.000 „lajkova“ na profilu su zastrašujući broj sagovornika? Ako uspije da se dosljedno postavi prema njima i da nastavi dijalog mogli bismo pretpostaviti da se nalazimo pred pojavom neke forme nove sajberdemokratije, jednog svojevrsnog informatičkog atinskog trga na kojem se glas građanina čuje mnogo direktnije i nema potrebe za raznim partijskim, lokalnim posrednicima, „prenosiocima poruka“, lobistima, raznim „učinjenim“ i priučenim pseudo-političarima .
Ovi potonji su su (kod nas, kao i drugdje) postali grobari demokratskog i participativnog procesa. Do te mjere su učinili složenim proces upravljanja da su se građani u očaju predali gledanju Velikog brata i Farme. Tamo makar nekako učestvujete u upravljanju kućom, vaš SMS glas ipak nešto znači...
Kao treće, čudo je što mačističko-ratnička dominantna kulturna svijest u Crnoj Gori prihvata Lukšića kroz njegov javni imidž. To je izuzetna novost u odnosu na, istorijski oprobani , liderski „britva“ pristup. Je li moguće da su Crnogorci počeli da cijene i neke druge vrijednosti u odnosu na ratničke, odlučne, često autoritarne ličnosti koje su dosada bile na vrhu socijalnih i političkih preferencija naših sugrađana?
Još će veće čudo biti ako Lukšić učini da se i ostali članovi Vlade okrenu sajberkomunikaciji sa građanima,...
Smijemo li da sanjamo javnu upravu koja je do te mjere informatički zasnovana da, u svakom trenutku, možete predati (od kuće!) zahtjev za nekim administrativnim aktom, odmah znate da li ispunjavate uslove, vaša dokumentacija je dostupna samoj administraciji (nema potrebe da je vi donosite!) i svako kašnjenje ili neodgovornost ostavlja elektronski trag u bazi podataka.
A svaki aspekt kvaliteta (prosječna vremena obrade zahtjeva, učinak svakog službenika, statistika zadovoljstva građana službom i sl.) postaje dostupan svima: novinarima, građanima, kreatorima politike, NVO-ima i sl... Prostor za korupciju bi se urušio i sveo na minimalne razmjere. Da li smijemo da sanjamo takvu Crnu Goru, doktore Lukšiću?
Crna Gora je idealnih dimenzija za tako što. Danas se strateški usmjerena upotreba informatike smatra najefikasnijim alatom za promjenu socijalne ili poslovne kulture. Ne postoji bolji način da postepeno (i relativno bezbolno) podignete efikasnost i odgovornost, smanjite interne konflikte, ali i da svedete na minimum prostor za korupciju.
Da li je to način da se crnogorski građani, rezignirani pred jalovim političkim dijalogom vlast-opozicija vrate konstruktivnom političkom angažmanu? Problem nedostatka tzv. „empowermenta“ (osjećaja koji osoba ima da svojim angažmanom može uticati na stvari) je bolest džinovskih država Zapada. Ali su to države u kojima možete da provedete cijeli život, a da nikad ne sretnete sekretaricu gradonačelnika, a kamoli premijera. Osjećaj odgovornosti („accountability“) prema rezultatima, obećanjima i u krajnjem, prema građanima je u takvim uslovima, teško postići.
Poteškoće koje stoje pred Lukšićevom vizijom su brojne, ali ne i neprebrodive. Pojam građanskog društva, participacije u demokratskom procesu, jasnih i mjerljivih ciljeva u upravljanju, itd. su istorijske nepoznanice za Crnu Goru. Državna uprava je prepuna informatički nepismenih kadrova, a građani nemaju para za kompjutere i broadband pristupe?
Ali ipak polovina nacije (preko 260.000) građana Crne Gore ima Facebook profil! Od toga preko 10.000 ih je svakodnevno u kontaktu sa premijerom. Sjednice Vlade odjednom postadoše elektronske i javne. Mobilni operateri imaju problema sa zakrčenjem 3G sistema prenosa podataka, jer osim što imamo ogroman broj telefona po glavi stanovnika, izgleda da građani obilato koriste i bežični broadband preko „smartphone“ terminala.
Plan bi mogao da uspije prije negoli se razni neprijatelji tehnologije, jasnoće, odgovornosti i pozitivnih promjena uopšte dosjete o čemu se radi...
Bonus video:
