Od kada je politike podrazumijeva se da političari zaobilaze istinu, pa se i njihov uspjeh dijelom mjeri po sposobnosti da verbalnim bravurama sakriju neprijatne činjenice ili da sebe predstave boljim nego što jesu. Rijetki su oni koji spoznaju da politika nije samo način da se pravi karijera, uzimaju provizije, namještaju „investicije“, privatizacije, javne nabavke i uživa u varljivom luksuzu.
Većina umiruje svoju savjest mišlju da su zadužili zemlju do te mjere da im pripada sve što im oči zapaze. Spokoj im čuvaju i saznanja o nečijim drugim provizijama i mutnim rabotama, misleći da će ih ravnoteža straha zauvijek činiti nedodirljivima.
Biće da se baš tu Svetozar Marović preračunao. Uljuljkao se vjerujući da Đukanović neće smjeti da udari na njega i iskompromitovati ga hapseći ljude koje je birao i „savjetovao“. Nije izvukao pouku iz činjenice da ga je jedva postavio u svoj kabinet nakon izbora 2009, da bi ga onda marginalizovao.
Znao je i da „Zavala“ samo čeka da bude aktivirana ako ne bude kooperativan, u svježem mu je sjećanju bilo i Đukanovićevo insisitranje da se u septembru 2006. zajedno povuku sa državnih funkcija, ali je ipak nagovještavao prošlog ljeta da želi da bude šef DPS-a ako već Đukanović hoće da se povuče. Valjda je mislio da će, pristankom da Igor Lukšić bude premijer, nadmudriti Đukanovića, pa onda, kada preuzme vlast u partiji, on diktirati Vladine odluke.
Šef se „iznenada“ predomislio i procijenio da je bolje da ipak ostane glavni. Matirao je Marovića, a da mu ne bi dopustio da se oporavi do majskog kongresa partije i ostane stalna prijetnja po njegove finanansijske i svake druge interese, pohapsio je njegove bližnje.
Potrudio se i da ga stalno drži u strahu da je to tek početak i da bi još Budvana moglo da se preseli u Spuž.
Marović je imao dva puta – da uđe u obračun ili da se umilosti šefu. Odlučio se za ovaj drugi, iako ne može biti siguran gdje će ga odvesti. Suviše se zapliće i nema te filozofije koja će zamagliti suštinu – pokušava da sačuva sebe i svoje od daljih istraga. Prvo tvrdi da je on politička meta „Zavale“, a zna se ko u ovoj državi ima moć, pa kada se malo smirio aludira da mu MANS radi o glavi, a ne Đukanović...
Nastavlja da optužuje medije da stvaraju atmosferu lova na ljude i pravi se lud, iako dobro zna ko povlači konce u državnom aparatu. Praveći se da ne zna kako funkcioniše partijsko-državni sistem, u jednom momentu izjavljuje da vjeruje u nezavisnost pravosuđa, a onda ga juče indirektno proziva jer nijesu ukinuli pritvor njegovim saradnicima, obrazlažući to mogućnošću uznemiravanja javnosti.
Vjerovatno zbog toga što nije izdejstvovao ukidanje pritvora, opet je počeo da Đukanoviću šalje skrivene poruke u svom obraćanju javnosti, pa kaže da „još neki ćute predviđajući da će i na njihova vrata zakucati ono što se dešava danas njemu“, ali i da je, iako ne misli da je pao, siguran da se može dići „jer vrijeme otkriva istinu“.
Postoji samo jedan način da Svetozar Marović izađe iz košmara koji je sam izabrao i u koji ga sada dodatno guraju oni kojima se i dalje nevino smješka – da detaljno razotkrije sistem moći, prevara, pljački, zloupotreba i veza državnog aparata sa podzemljem, preko kojeg se pare svih građana Crne Gore prelivaju u džepove moćnika.
To duguje zemlji koja mu je pružila priliku da stekne „prijateljstva sa nekim poznatim ljudima u Evropi“, a koja nije kriva što su mu malo bile plata, dnevnice i uobičajene privilegije.
U suprotnom, može nastaviti da se pravi nevješt, tješeći se iluzijom da mu neko vjeruje.
Bonus video:
