Lajkovao sam ti status”, “guglovao sam i nijesam našao ništa”, LOL, BTW... Svi su na Fejsbuku. Neko i na Tviteru. Bez interneta se više ne može. A da li ste znali da koristeći internet doprinosite stvaranju iste količine ugljen-dioksida kao i ukupan avionski saobraćaj i time znatno utičete na oštećenje ozonskog omotača?
Da li ste to ikada čuli od Svjetskog klimatskog panela, Ala Gora ili, ne daj Bože, od Bila Gejtsa i Marka Zakerberga?
Iako se naučnici spore i oko uzroka stvaranja ozonskih rupa i promjena klime, efekta staklene bašte i ostalog, sprovedeno je na hiljade kampanja, ali i konkretnih poteza. Po običaju, njih su u praksi morale da sprovedu uglavnom manje razvijene zemlje, dok najveći zagađivači, SAD i Kina, to uporno odbijaju.
Pala je i Nobelova nagrada, ali novi detalji o onome šta se dešava još previše sporo cure u javnost. Jedna od njih je i pogubnost sveprisutnog interneta, ne samo po mentalno zdravlje ljudi, već i zdravlje planete i svakog bića na njoj.
Istraživanje iz 2008. godine pokazalo je da 45 miliona servera, na posredan način u atmosferu izbaci više ugljen-dioksida od čitave Argentine i da će premašiti učinak avionskog saobraćaja u čitavom svijetu. To se za ove tri godine vjerovatno i desilo.
Ukratko, problem je sljedeći: iza svakog pokretanja motora za pretragu na Guglu, ulaska na Fejsbuk, Tviter i druge servise kriju se čitave fabrike za čuvanje podataka.
One su veliki potrošači struje, jer se pretpostavlja da velike "farme servera" troše struje kao 80.000 domaćinstava i da se na svaki vat potrošen za rad tih mašina troši dodatnih 1,4 vata za hlađenje. Tu se ne računa potrošnja svakog računara ponaosob. A riječ je o struji koja je većim dijelom dobijena iz fosilnih goriva, uglja i nafte.
A gdje smo tu mi? Osim što jedna ekološka nevladina organizacija nosi ime "Ozon", prema podacima Kancelarije za zaštitu ozonskog omotača, koja djeluje u okviru Agencije za zaštitu životne sredine, Crna Gora je sukcesijom 23. oktobra 2006. godine ratifikovala Bečku konvenciju, Montrealski protokol o supstancama koje oštećuju ozonski omotač i četiri amandmana na Montrealski protokol (Londonski, Kopenhaški, Montrealski i Pekinški).
Vlada je u septembru 2007. godine usvojila Nacionalni program za eliminaciju iz upotrebe supstanci koje oštećuju ozonski omotač (CFC). Zahvaljujući Nacionalnom programu, Crna Gora je realizovala dinamiku smanjenja godišnje potrošnje CFC supstanci: 2007. godine – pet tona, 2008. godine – četiri tone, 2009. godine – dvije tone i 2010. godine nula tona. Shodno zakonskoj regulativi, uvoz supstanci koje oštećuju ozonski omotač, kao i proizvoda koji sadrže ove supstance je zabranjen.
Agencija za zaštitu životne sredine u saradnji sa UNIDO-om priprema Plan za eliminaciju hidrohlorofluorougljovodonika (HCFC) kojim će se, u skladu sa odredbama Montrealskog protokola, “kroz investicione i neinvesticione projekte”, obezbijediti zamrzavanje potrošnje ovih supstanci 1. januara 2013. godine na nivou prosjeka potrošnje za 2009. i 2010. godinu i postupno izbacivanje iz upotrebe ovih supstanci do 2030. godine, sa mogućnošću odobravanja 2,5 odsto za servisiranje do 2040. godine.
Vlada je 2008. donijela Uredbu o supstancama koje oštećuju ozonski omotač, a tadašnje Ministarstvo turizma i zaštite životne sredine pozvalo je preduzeća i preduzetnike da se prijave za obuku za pravilno rukovanje i servisiranje rashladnih i klima uređaja.
Na spisku proizvoda na koje se uredba odnosi nalaze se klime, frižideri, zamrzivači, ledomati, rashladna postrojenja, uređaji za uklanjanje vlage, toplotne pumpe, aparati za gašenje požara, ali i, u obliku aerosola koji kao potisni gas sadrže supstance koje oštećuju ozonski omotač, prehrambeni, kozmetički i toaletni proizvodi, silikoni, sredstva za zaštitu bilja...
Uredba se direktno ne odnosi na građane, već samo na servisere i uvoznike. To znači da su sva preduzeća koja su vlasnici uređaja sa kontrolisanim supstancama dužna da obezbijede prikupljanje tih supstanci iz rashladnih uređaja.
U domaćinstvima, vlasnici, na primjer, frižidera i zamrzivača nijesu dužni da zovu servisera da prije isključivanja iz upotrebe tog uređaja izvuče freon, nego su samo dužni da taj uređaj odlože na mjesta koja su za to propisana i u skladu sa dogovorom sa komunalnim preduzećima.
Dakle, serviseri su dužni da iz uređaja izvuku te supstance, recikliraju ih, ukoliko se mogu reciklirati, i vrate u isti uređaj, a ako se supstance ne mogu reciklirati, biće u obavezi da je sakupe i čuvaju u posebnim cilindrima.
Aferim! Sve bi to bilo krasno, da nije činjenice da se supstance koje oštećuju ozonski omotač mogu uništavati samo tehnologijama koje su odobrene Montrealskim protokolom.
“To su skupe tehnologije i vjerovatno se ne bi isplatile za male zemlje kao što je Crna Gora”, odgovoreno je iz tadašnjeg resornog Ministarstva. Krug se zatvori. Za sve postoji dobar odgovor, zar ne? LOL!
Bonus video:
