Kada su djelovi Japana nedavno razoreni u zemljotresu i cunamiju koji je uslijedio nakon njega, vijesti o stradanjima ljudi ubrzo su zasjenila globalna strahovanja od radioaktivnog curenja iz nuklearne elektrane Fukušima Daiči.
Ovakva bojazan je bila razumljiva – radijacija veoma zastrašuje. Odrastao sam u Danskoj u vrijeme kada je strah od nuklearne energije bio sveprisutan.
Međutim, ova najnovija strahovanja imaju šire implikacije, naročito kada se radi o snabdijevanju energijom i našoj želji da se manje oslanjamo na fosilna goriva.
U vrijeme prirodne katastrofe, teško je da se čovjek izmakne korak unazad kako bi sagledao širu sliku; čak i pokušaj da se tako nešto uradi izgledao bi besmisleno. Međutim, postoji nekoliko činjenica koje ne bi trebalo prenebregavati.
Tokom danonoćnog izvještavanja o nuklerarnoj drami, stalno se ponavljalo da je moguć scenario iz Černobilja. Vrijedi pomenuti da je najveća nuklearna katastrofa u istoriji bila direktni uzročnik smrti samo 31 osobe.
Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) procjenjuje da bi se tokom 70 godina u vezu sa tom nesrećom mogla dovesti smrt čak 4.000 ljudi, dok Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD) procjenjuje da će tokom istog perioda biti između 9.000 i 33.000 fatalnih ishoda.
Te procjene su od suštinskog značaja. Međutim, uzmimo u obzir da, prema navodima OECD-a, svake godine gotovo milion ljudi umre zbog udisanja mikročestica iz zagađenog vazduha. Ipak, ovaj ogroman broj smrtnih ishoda ne izaziva primjetan strah u razvijenom svijetu, a mediji ovoj temi ne posvećuju praktično nikakvu pažnju.
Naravno, svaka država koja ima nuklearna postrojenja treba da preispita postojeće mjere bezbjednosti u svjetlu japanske katastrofe koja je pokrenula logična pitanja o izboru mjesta za gradnju nuklearki.
Jasno je da je neophodno analizirati stanje u nukleranim postrojenjima smještenim u blizini područja koja su podložna cunamijima, te uzeti u obzir podatak da su u pojedinim zemljama takva postrojenja sagrađena nedaleko od teritorija gdje su česti zemljotresi, kao i u blizini velikih gradova.
Ali, za razliku od odlučnosti Amerikanaca da nastave da proizvode nuklearnu energiju, kao što je rekao predsjednik Barak Obama, vlade pojedinih evropskih država naprečac su donijele odluku da smjesta zamrznu sve projekte u vezi sa nuklearnom energijom, a Njemačka je najavila da neće produžiti „život“ postojećih reaktora, što će vjerovatno povećati njenu zavisnost od uglja.
Iako se ugalj doživljava kao zagađivač, taj izvor energije se s razlogom smatra „bezbjednim“ u poređenju sa nuklearnom energijom. Ipak, samo u Kini u nesrećama koje se događaju u rudnicima svake godine strada više od 2.000 ljudi - a ugalj je vodeći uzročnik smoga, kiselih kiša, globalnog zagrijavanja i zagađenja vazduha. Kao rezultat odluke Njemačke, očekuje se da će se godišnja emisija uglja u toj zemlji povećati za čak deset odsto - i to u vrijeme kada istu pojavu uočavamo u drugim djelovima Evropske unije koji se bore sa finansijskom krizom.
Baš kao što Njemačka neće imati alternativu koja bi podrazumijevala upotrebu malih količina uglja ukoliko zatvori svoje nuklearke, slična situacija vladala bi i u većini ostalih država, budući da su drugi izvori energije suviše skupi i nedovoljno pouzdani da bi zamijenili fosilna goriva.
Iako je zabrinutost zbog bezbjednosti ternutno najvažnija, postoji još jedna prepreka za izgradnju novih nuklearnih elektrana: veoma su skupe.
Za nove nuklearne elektrane potrebno je izdvojiti ogromne sume novca unaprijed (što bi moglo da predstavlja politički rizik), a uz to se podrazumijeva veoma složen, spor i naporan proces planiranja.
Kada se posao završi, ukupni troškovi za izgradnju jedne nuklearke značajno su viši od najjeftinijeg izvora fosilnog goriva. Uz to, društvo mora podnijeti značajne dodatne troškove zbog rizika skladištenja iskorištenog goriva i nesreća velikih razmjera. Štaviše, u većini djelova svijeta gdje se povećava potrošnja energije, širenje nuklearnog sektora predstavlja problem.
Postavlja se pitanje na koji način treba održavati postojeće nuklearke. Iako bismo se možda osjećali bezbjednije u slučaju zatvaranja reaktora, moramo uzeti u obzir da bismo gubitke nadoknadili upotrebom uglja, što bi povećalo nivo globalnog zagrijavanja i značilo veći broj smrti od posljedica direktnog trovanja i zagađenja vazduha.
Štaviše, s obzirom da je u te nuklearke već uložen novac, da su postrojenja za otpad već na svom mjestu, a da se visoka cijena zatvaranja mora platiti, trenutni troškovi održavanja postrojenja su veoma niski – upola niži po kilovat-satu u odnosu na najjeftinija fosilna goriva.
Dugoročni odgovor podrazumijeva više istraživanja i razvoja, ne samo u nuklearnu energiju nove generacije koja bi bila bezbjednija, već i u izvore energije poput sunca i vjetra koji sada u ukupnoj proizvodnji energije na planeti učestvuju sa manje od 1% udjela.
Na protestima sa kojih su demonstranti pozivaju političare da reaguju na klimatske promjene, mogu se čuti parole: „Bez uglja, bez gasa, bez nuklearki, bez šale“. Ali, surova realnost glasi da ne možemo sebi priuštiti luksuz da odbacimo ugalj, gas i nuklearnu energiju.
Sve dok ne pronađemo održivu alternativu, smanjenje upotrebe jedne vrste goriva, značilo bi da ga mora zamijeniti druga vrsta.
Autor je direktor Kopenhaškog centra za konsenzus pri Poslovnoj školi u Kopenhagenu; napisao je knjigu “Skeptični borac za životnu sredinu”
Copyright: Project Syndicate, 2011.
Bonus video:
