kontrastav

Srčana mana

Sudska interpretacija po kojoj Crna Gora nije bila u ratu, pa njeni policajci nikako ne mogu biti odgovorni za ratni zločin je u suprotnosti s nalazima stručne literature izvan Crne Gore. Ovakvo sudsko obrazloženje je oslobodilo svake odgovornosti ne samo devetoricu optuženih, nego i sve crnogorske ratne lidere.
0 komentar(a)
Ažurirano: 12.04.2011. 11:50h

Povodom teksta “Bolna istina”, autora Šekija Radončića, “Vijesti” 02. 04. 2011.

Priča o deportaciji i drugim temama iz bliže prošlosti je dio procesa suočavanja Crne Gore same sa sobom. To je suočavanje s teškim nasljedjem ratova iz 1990-ih. Oslobađajuća presuda optuženima za deportaciju bosansko-hercegovačkih izbjeglica iz Crne Gore i tekuće aktivnosti na reviziji novije istorije su dio napora da se tzv. crnogorska ratna nevinost, odnosno, naivnost tokom 90-ih, ozvaniči sudskim pečatima, novinskim tekstovima, i filmskim kamerama.

Nesporno je da je kao manji partner u savezu sa Srbijom, Crna Gora učestvovala u ratovima 1990-ih. Deportacija izbjeglica, etničko čišćenje Bukovice, agresija na Dubrovnik, motel Vinogradi i logor Morinj su integralni dio tog ratnog profila, i ne mogu biti interpretirani izvan ovog okvira.

Sudska interpretacija po kojoj Crna Gora nije bila u ratu, pa njeni policajci nikako ne mogu biti odgovorni za ratni zločin je u suprotnosti s nalazima stručne literature izvan Crne Gore. Ovakvo sudsko obrazloženje je oslobodilo svake odgovornosti ne samo devetoricu optuženih, nego i sve crnogorske ratne lidere.

Oslobađanju ratne elite od odgovornosti ide na ruku činjenica da utvrđivanje političke odgovornosti nije dio ni jednog proklamovanog napora ka pomirenju u Crnoj Gori. Ova abolicija je, između ostalog, proizvod širokog kompromisa koji je nakon 1997. značajan segment crnogorskog društva napravio sa vladajućom strukturom.

Bio je to svojevrstan pakt o nenapadanju zarad viših interesa – država, pa demoktratija. Teška srca konstatujem da je i oslobadjajuća presuda za deportaciju jedna od indirektnih posljedica tog pogubnog pakta.

Oni koji sada oštro kritikuju crnogorsko sudstvo zaboravljaju da je ono samo jedan od mnogih elemenata sistema, i da djeluje kao integralni dio većeg državnog organizma. Odluke sudova, uključujući i oslobađajuću presudu za deportaciju su odraz države i njene politike.

Neiskreno je portretisati sudove kao pokvareni dio državne mašine koja, inače, odlično funkcioniše. U Crnoj Gori se radi o sistemskom problemu, a ne o samovoljnim ministrima, ideološki rigidnim sudijama, i policajcima koji će sve uraditi za službu. Zločin deportacije je veoma dobro dokumentovan, pa se ne može govoriti o nedostatku činjenica.

Može se govoriti o nespremnosti institucija države da ove činjenice prepoznaju, i sudski procesuiraju one koji su kriminalno, komandno i politički odgovorni. Osobađajuća presuda je pravna manifestacija napora crnogorske države i njene vladajuće strukture da izbjegne otkrivanje i utvrđivanje sopstvene političke i komandne odgovornosti za ratna dešavanja.

Zato je važno oblatiti jedinog svjedoka, a još bolje je proglasiti ga ratnim zločincem.

Dokazi o deportaciji koji su na raspolaganju, svjedočenje Slobodana Pejovića i Momira Bulatovića, kao i dosadašnje pisanje gospodina Radončića na tu temu jasno ukazuju da se radilo o državnom zločinu.

Od kada je, daleke 2000. godine, počeo javno govoriti o deportaciji, S. Pejović je insistirao da se radi o državnom zločinu. U svom svjedočenju, M. Bulatović je decidno tvrdio da je država kriva za deportaciju.

Ovakvo svjedočenje je priznanje odgovornosti samog Bulatovića, ali i jasno određivanje tadašnjeg predsjednika vlade, Mila Đukanovića, kao državnog službenika koji je bio upoznat s akcijom hapšenja.

Nakon finansijskog poravnanja države sa nekim od porodica žrtava deportacije, gospodin Radončić je tvrdio da je tim činom država Crna Gora priznala krivicu i platila odštetu. Dakle, i on je tada smatrao da se radilo o državnom zločinu.

Gospodin Radončić danas tvrdi da je bio prevaren i obmanut. Ko ga je prevario i obmanuo? Da li ga je obmanula država, služba, svjedoci, ili svi na koje se oslanjao? Jedinog svjedoka koji je javno progovorio o državnom zločinu Radončić, ne nudeći dokaze, sada žigoše kao ratnog zločinca, lažova i monstruma.

U svoju odbranu, on se poziva na emocije i srce koje ga je ponijelo, i reciklira floskulu o takozvanoj “čojskoj i sojskoj Crnoj Gori.” Čemu služi to nebulozno prizivanje nacionalne mitologije i stereotipa? Vrijeme da se otvoreno kaže da postoji samo jedna Crna Gora, koja, na štetu budućih generacija, nema snage da se suoči sa svojim ružnim likom u ogledalu 1990-ih.

Šta znači pozivanje na emocije? Da li nam gospodin Radončić govori da tokom čitavih trinaest godina istraživanja ovog zločina nije koristio razum i logiku? Da li je zaboravio da je i srce stara varalica? Šta nam garantuje da će ovog puta više koristiti razum, a manje se oslanjati na unutrašnje organe? Da li to znači da danas smatra da deportacija nije bila državni zločin?

Ko su novi i meritorni svjedoci, i gdje su oni bili do sada? Kako je moguće da su oni ostali nepoznanica tokom godina mukotrpnog istraživanja? Šta se promijenilo u Crnoj Gori tokom posljednje godine dana da motiviše nove svjedoke da progovore? Da li su oni do sada ćutali iz straha, i ako jesu, ko im je prijetio?

Da li postoje neke mračne sile koje su izmislile priču o državnom zločinu, i da li gospodin Radončić smatra da postoji zavjera protiv nezavisne Crne Gore i njenog doskorašnjeg predsjednika vlade?

Konačno, pitanje profesionalnih kapaciteta gospodina Radončića je sasvim legitimno. Ako je već bio jedanput prevaren na tako grandiozan način, zašto od nas danas zahtijeva da mu vjerujemo?

S obzirom na dokumentovani i javno deklarisani nedostatak sposobnosti da, nakon trinaest godina podrobnog istraživanja, pronikne u suštinu stvari i sazna istinu, šta nam danas garantuje meritornost njegovih novih svjedoka i validnost njegovih novih zaključaka?

Da li je on, i na koji način, provjerio njihov kredibilitet i njihovo djelovanje u prošlosti, kako ne bi došao u situaciju da se nekom novom knjigom i filmom izvinjava što je iznova bio nasankan?

Nadam se da će gospodin Radončić ovaj put napraviti ozbiljnu provjeru svojih izvora i svjedoka, kako se ne bi pretvorio u modernu verziju antičke tkalje koja “dan što plete, noć opara, među javom i med snom”.

Preporučujemo za Vas