U mom naselju u Budvi, ispred jedne nove višespratnice, već duže vrijeme se okuplja mnogo mladih ljudi. Ništa čudno, pomislilli biste, pretpopisno je doba, mora biti da je u toku obuka popisivača. Ispostavilo se da nije ni obuka popisivača, ni kurs jezika, ni kurs računarstva. Mladi pohađaju školu za - krupijee. Kažu, kurs vode dvije Ruskinje, obezbijeđeni su udžbenici, a obuka je – besplatna.
Nakon konkursa u februaru, prijavilo ih se preko sto osamdeset. Poslije oštre selekcije ih je ostalo šezdeset i petoro, a za najboljih pedeset su navodno obezbijeđena radna mjesta. Više nego pošteno od Rusa, koji u Crnoj Gori očito i dalje investiraju i nude nova radna mjesta, bez obzira što su u pitanju kockarnice. I veoma unosno za ruske investitore, jer manje košta efikasna obuka za pedeset krupijea nego što bi koštale plate i smještaj za iskusne radnike u kockarnicama, sa mnogo većim očekivanjima od poslodavaca.
Ipak, nisam mogla da ne osjetim trn zavisti – u mojoj školi se ove godine upisalo jedva jedno mješovito odjeljenje kuvara i konobara, i to bez ikakve selekcije. Ti prilično sigurni i unosni poslovi su u Crnoj Gori već godinama rezervisani za radnike iz inostranstva. Ostala privreda je mahom opustošena privatizacijom. Zato mlade Crnogorke i Crnogorci priželjkuju radna mjesta u široko raširenoj lepezi državne administracije, gdje, kako reče jedan očevidac, do mile volje mogu „igrati igrice“. Ili u kockarnicama, naravno.
A u Crnoj Gori su kockarnice i kladionice postale „privredna grana“ u ekspanziji. Kažu da ih je samo u Nikšiću osamdeset, a u zemlji oko pet stotina. Nisu sve zvanično prijavljene; na ponekim vratima morate karaketristično zakucati da biste bili pušteni. Izgleda da smo uspjeli da oborimo neslavni bosanski rekord: kod nas jedna kladionica/kockarnica dolazi na manje od hiljadu i trista građana. U Engleskoj jedna dolazi na sedam hiljada građana.
Za razliku od Engleske, takođe, kod nas je kladionice najunosnije „posaditi“ uz same škole. Kažu da u Nikšiću većina roditelja zna da im djeca kockaju. Smatraju da je u pitanju manje zlo od pića ili droge, a „usput se može ponešto i zaraditi“. To da svako kockanje odnosi po nekoliko eura, i da suštinski osiromašuje ionako tanke nikšićke budžete, niko ne uzima ozbiljno kad se kupuje – nada.
Prije nego što odvede u istu zavisnost, „ekonomija kocke“ ima dva lica. Jedno je okrenuto bogatima, koji troše jer ne moraju da rade. Drugo siromašnima, koji troše jer nemaju gdje da rade. Tako se u budvanskom „Maestralu“ gubi djedovina, a u Nikšiću parče hljeba. Zato je kockanje svojevrsna društvena dijagnoza i zvono koje zove na uzbunu.
Nije teško zamisliti da naši najsposobniji mladi ljudi odluče da više ne žive u zemlji „grebalica“ ili očekivanja Lige šampiona. Ako budemo dio EU, sasvim je izvjesan odlazak mobilnijih, spremnijih i prilagodljivijih, bez obzira na obrazovni nivo, prema drugim zemljama, koje obezbjeđuju svestraniji razvoj pojedinca.
Na drugoj strani, realno je da ovakvo ekonomsko okruženje u zemlji pogoduje privlačenju manje kvalitetnih stručnjaka, odnosno manje kvalifikovane i obrazovane radne snage, potrebne mahom u turizmu ili građevinarstvu. Razumije se - samo dok ima resursa, koje smo već poprilično načeli. Crna Gora ne može ostati ni van promjenljivih i često nepredvidljivih tokova globalizacije. Jedino je u našem slučaju predvidljiva činjenica da nezdrava klima za razvoj ljudskog kapitala može uzrokovati njegovo kontinuirano gubljenje.
Pa ipak, ogromna energija i novac se u Crnoj Gori opet troše na nezdravu i opasnu kocku - na rulet nacionalnih prebrojavanja. Zamislimo samo da je onoliko novca koliko je do sada potrošeno na sve naše etničke „lobotomije“ utrošeno za nova radna mjesta, za edukaciju, za obuku starijih koji su izgubili posao ili nemaju potrebne vještine, za mobilisanje mladih ljudi, za popularizaciju struke i nauke…
Zamislimo da su umjesto predpopisnih nacionalističkih poziva sa „etničkih bilborda“ stigle odgovorne informacije svih stranaka i svih etničkih skupina o važnosti procjene ekonomskog i ljudskog bogatstva Crne Gore. O tome koliko su nam ti podaci značajni da bolje planiramo buduće razvojne puteve, da zadržimo najsposobnije, da uposlimo što više ljudi.
I dalje nam je, nažalost, „unosnije“ trošiti novac na ono „od čega se ne živi“ - na cijepanje i prišivanje etničkih šavova, pri čemu je svaka „zakrpa“, po pravilu, podijeljena na još dvije. Kad najzad „ođenemo“ novo odijelo (da ne kažemo prnje) vjerovatno će i ekonomski i ljudski kapital Crne Gore biti još manji.
Za sada su, izgleda, jedino Rusi ozbiljno shvatili plan da Primorje postane crnogorski Las Vegas. U ostalim našim gradovima na djelu je kockarska raspodjela siromaštva. A na bilbordima vječiti etnički rulet.
Bonus video:
