Centralni paradoks francuske politike je ponovo potvrđen 27. marta. Na nacionalnom glasanju za izbor lokalnih vlasti (takozvanog generalnog savjeta), ekstremna desnica Nacionalni front osvojila je 11 odsto glasova, ali je obezbijedila samo 0,1 mjesto u parlamentima.
Ovo odstupanje između popularnosti Nacionalnog fronta i njegove zastupljenosti je stalna odlika francuske politike od kako je Žan-Mari Le Pen osnovao ovu stranku prije 40 godina. Međutim, Le Pena je u januaru zamijenila njegova ne manje harizmatična ćerka, Marin. I sa tom promjenom moglo bi doći i do promjene Fronta.
Mali broj izabranih zvaničnika Fronta odražava strategiju koju sprovode njegova dva glavna protivnika, Socijalistička partija i Unija za narodni pokret (UMP, prethodno golistička stranka) predsjednika Nikole Sarkozija, koji uglavnom dijele sva izborna mjesta na nacionalnom i lokalnom nivou od 1980-ih.
Kako bi sačuvali zajedničku dominaciju, oni su manje više pristali na strategiju „republikanski front“ čiji je cilj isključivanje Nacionalnog fronta u drugom krugu svih izbora.
Stoga u drugom krugu između kandidata Fronta i socijalističkog ili UMP kandidata, socijalisti i UMP obično glasaju jedni za druge. Najupečatljivi primjer ovog „republikanskog“ saveza bili su predsjednički izbori 2002, kada je uz podršku socijalista Žak Širak dobio 85 odsto glasova u dugom krugu izbora protiv Le Pena.
Do sada, ova strategija „republikanskog fronta“ uspijevala je da drži ekstremnu desnicu podalje od svake značajnije političke funkcije u posljednjih 40 godina, ali nikada nije smanjila veličinu biračke baze. Upravo suprotno, Nacionalni front je stekao kredibilitet tako što nikada nije morao da testira svoj program u vladi.
Međutim na izborima prošle nedjelje Sarkozi je prekinuo konvenciju: u trkama gdje se socijalistički kandidat suočava sa Nacionalnim frontom, njegova pozicija je bila: „Ne, niko“.
Kao rezultat toga, biračko tijelo UMP se podijelilo između apsitenenata, koji podržavaju socijaliste, i onih koji su glasali za Nacionalni front.
U poređenju sa čvrstim Širakovim odbijanjem da razmotri svaku vrstu zbližavanja sa Frontom, Sarkozijeva politika je mali korak prema priznavanju legitimiteta Fronta. Ljevica je naravno odbacila ovaj potez kao nešto što može dovesti do fašizma. Ali, dopadalo se to nekome ili ne, Front je legalna stranka.
Ona možda jeste ksenofobična, ali njeni lideri nikada ne odbacuju republiku: možda u njoj ima fašističkih članova, ali stranka iga po demokratskim pravilima.
I dopadalo se to nekome ili ne, republikanski front bi takođe mogao posrnuti dok Marin Le Pen rukovodi strankom koju je osnovao njen otac. Njen otac je prije svega bio ideolog, „populistički“ Napoleon koji ne bi nikada korigovao svoju viziju bijele katoličke Francuske usljed potrebe za moralnom obnovom.
Stoga, on je odbacivao Francusku revoluciju i modernu državu isto koliko se protivio muslimanskoj imigraciji.
Golisti i Socijalisti su ponosni što nikada nijesu napravili kompromis sa Le Penom, ali on ne bi ni pregovarao sa njima. Le Penova ambicija je uvijek bila „da spasi“ Francusku, a ne da postane ministar turizma.
Njegova ćerka je međutim očigledno ublažila ton. Od kako je Marin Le Pen preuzela kormilo, pokazala je da je u stanju da kombinuje prepoznatljivi stav Nacionalnopg fronta protiv imigracije, srž ideologije stranke, sa hvalama državi i republici. I ona je donijela svježi anti-kapitalistički ton retorici Fronta – što je javnost u Francuskoj uvijek cijenila.
Marin Le Pen traži isti put do moći kakav je prešla italijanska Sjeverna liga, flamanska Partija interesa i danska Narodna stranka, koje se sve prvo postale „blage“ populističke partije.
Kao rezultat ove promjene, u bliskoj budućnosti Sarkozijevi konzervativci možda neće imati izbora nego da uđu u savez sa Frontom. Sarkozijev pokušaj da prihvati krajnje desničarsku retoriku o bezbjednosti i imigraciji nije uspio, jer kada je riječ o nacionalnom šovinizmu, Francuzi preferiraju autentične snabdijevače.
A Francuzi – i birači u drugim djelovima Evrope – najviše glasaju za desničarske stranke kada je ljevica najslabija. Zaista, Nacionalni front je najsnažniji upravo tamo gdje je Komunistička partija nekada bila vodeća sila.
Između jedne četvrtine i jedne trećine kontinentalnih Evropljana osjeća se trajno isključenim, i spremni su da glasaju za bilo koju „protestnu“ stranku, bilo da je riječ o estremnoj ljevici ili desnici.
Ovo generalno važi za cijeli Evropu: slabi ekonomski rast znači manje mogućnosti za bolji život, dok socijalna država nije uspjela da stvori radna mjesta. Ekstremna ljevica optužuje kapitalizam, ekstremna desnica prstom upire u imigrante. Ekstremna ljevica preporučuje revoluciju, ekstremna desnica etničko čišćenje.
Anti-kapitalističke revolucije su pokušavane u polovini Evrope prošlog vijeka, sa strašnim rezultatima. Izbacivanje imigranata nije. Imajući u vidu slabu ekonomiju, propalu socijalnu državu i nekontrolisanu imigraciju – izazovi za koje nijedna mejnstrim partija sa ljevice ili desnice nema realne predloge rješenja – privlačnost ublaženog populizma ekstremne desnice će nastaviti da progoni Francusku i Evropu.
Copyright: Project Syndicate 1995–2011
Bonus video:
