Aktuelnoj posjeti američkog predsjednika Baraka Obame Latinskoj Americi vjerovatno će faliti suštine, obilovaće retoričkom bujnošću i simbolizmom, a može sadržati i nekoliko objava koje će uticati na američki biznis u regionu. Što je važnije, Obama će vidjeti primjere stvarnog uspjeha i to kako se Latinska Amerika u cjelini promijenila.
Glavna promjena je ta da se Latinska Amerika dijeli na dva dijela. Zaista, ovo bi mogla biti posljednja posjeta američkog predsjednika „Latinskoj Americi“. Sljedeće putovanje bi moglo biti ili u Južnu Ameriku ili u Meksiko i Karipski basen.
Uspjeh Čilea je stara, mada još inspirativna, vijest. Više od dvije decenije demokratske vlasti i ekonomskog rasta praktično nas uvjeravaju da će, i ako samo nastavi u istom smjeru, ova zemlja do 2020. godine steći status niže razvijene zemlje.
A postoje svi razlozi da se vjeruje da će ova zemlja nastaviti u pomenutom smjeru i ukoliko 2014. godine na mjesto predsjednika Sebastiana Pinere, koji će rukovoditi zemljom u vrijeme najboljih ekonomskih pokazatelja u 15 godina, dođe njegova rivalka, bivša predsjednica Mišel Bačele.
Čak se počinje smanjivati, iako sporo, i poslovična nejednakost u zemlji, a životni standard srednje klase konačno se približava nivou na kome je trebalo da bude prije deset godina.
Čuven je takođe i uspjeh Brazila. Milioni porodica su se izvukle iz siromaštva. Smanjena je nejednakost mada je bila astronomski izražena. Bilježi se stabilan ekonomski rast. Dok god Indija i Kina održavaju svoje nezasite apetite za robom, brazilski izvoz će finansirati današnji potrošački bum.
Na međunarodnoj sceni, nova predsjednica Dilma Rusef odstupila je od mnogih pretjerivanja Luisa Injasija Lula da Silve (ravnodušnosti prema kršenju ljudskih prava, podrške Iranu i njegovom nuklearnom programu i antiameričpkom retorikom) kojima je bio sklon tokom posljednje godine predsjedničkog mandata, a možda čak ima i poklon za Obamu.
Brazil razmatra koga da izabere za obnovu borbene flote svojih vazduhoplovnih snaga i dok je Lula favorizovao Francusku, Rusefova je otkazala tu opciju i možda se okreće ka SAD.
El Salvador je najinteresantniji primjer uspjeha u Latinskoj Americi. Ova zemlja je daleko od obrasca blagostanja i stabilnosti, sa visokim nivoom nasilja i kriminala, masovnom emigracijom, ekonomijom koja bilježi spori rast i stalnim tenzijama unutar koalicione vlade lijevog centra.
Međutim, sljedeće godine El Salvador će proslaviti 20-godišnjicu Mirovnog sporazuma iz Čapultepeka kojim je okončan decenijski građanski rat. Od tada, zemlja koja nikada nije iskusila demokratsku vlast, u potpunosti uživa u zadovoljstvima i preokretima izbora, pravnih bitaka i promjena vlasti.
Nakon niza konzervativnih vlada, 2009. godine građani El Salvadora izabrali su predsjednika koji je bio povezan sa FMLN, starom gerilskom grupom koja se borila protiv salvadorske vojske i njenih američkih saveznika do kraja 1980-ih. Desničari su prihvatili poraz, a ljevičari su vladali razumno (sačuvavši dolar kao nacionalnu valutu).
Desničari su započeli pregrupisavanje, a Obama će sigurno ukazati na ovaj čestiti proces kao na nešto u čemu je SAD odigrala pozitivnu ulogu, koju može i dalje da igra.
Ovo bi bilo još uvjerljivije kad bi SAD počele sa imigracionom reformom. El Salvador, zajedno sa Ekvadorom, po broju stanovnika koji žive u inostranstvu, zauzimaju prvo mjesto u svijetu. Tempo rasta njegove ekonomije nije dovoljno brz da bi zaustavio naviruću plimu emigranata koji kroz Meksiko odlaze u SAD.
Stagnirajući rast i emigracija su dva glavna faktora podjele među Amerikama. Južna Amerika bilježi bum, dok Indija i Kina gutaju njen izvoz gvožđa, bakra, soje, kafe, uglja, nafte, pšenice, živine, govedine i šećera.
Njeni modeli spoljne trgovine i investicija su raznovrsni i dinamični. Uz nekoliko manjih izuzetaka, migracija se odvija unutar regiona, a što se tiče trgovine narkoticima, postignut je modus vivendi, uglavnom vezan za lišće koke i kokaina u Boliviji, Peruu i Kolumbiji.
Štaviše, odnosi sa SAD, mada i dalje važni, nisu više najbitniji. Vlade iz Južne Amerike mogu sebi da priušte neslaganje sa SAD, što često i rade. Upravo je izabran novi predsjednik Unije južnoameričkih nacija (Unasur), čije se sjedište gradi u Kitu, prijestonici Ekvadora. Kao što mu ime kaže, glavni raison d’être Unasur-a je isključivanje Kanade, SAD i Meksika (za razliku od Organizacije američkih država).
Ništa od ovoga se ne odnosi na Meksiko, Centralnu Ameriku i Karipska ostrva – prvenstveno Dominikansku Republiku, ali i Kubu, takođe, i, na određeni način, Haiti. Ovo nisu države bogate mineralima, niti imaju bogatu poljoprivredu: imaju nešto malo banana i kafe, i tu i tamo šećera i govedine, ali ničeg što bi moglo poduprijeti bum. Iako je Meksiko drugi najveći američki snabdjevač naftom, to predstavlja samo 9% njegovog ukupnog izvoza.
Umjesto toga, ove zemlje izvoze proizvode niskih dodatih vrijednosti i žive od novčanih transakcija, turizma i profita od šverca narkotika. Sve ovo je mahom usmjereno na SAD: tamo idu migranti, tamo se šalju peškiri i pidžame, otud dolaze turisti i tamo se prodaje droga. Za ove zemlje, uključujući i Meksiko, stabilni, bliski i produktivni odnosi sa Amerikom su od suštinskog značaja.
Obama će tokom svoje posjete govoriti sve prave stvari i svuda će ga pozdravljati. Međutim, on bi trebalo da razmisli o promjenama koji se dešavaju na ovoj hemisferi. Jedna oblast se oslobađa od hegemonije SAD i napreduje, ali bi mogla doživjeti pad ukoliko rast Indije i Kine postane sporiji.
Druga oblast se sve više povezuje sa SAD i Kanadom. Uprkos aktuelnim problemima, ona će otkriti put ka prosperitetu onda kada ga otkriju SAD.
Latinska Amerika kao samostalan entitet to više ne mora da radi. Živjela Latinska Amerika.
Copyright: Project Syndicate, 2011.
Bonus video:
