Od kada samo iz Rumunije otišao u egzil 1986. godine, moji povratci su bili rijetki i napeti. Iako je raspored mog najskorijeg putovanja bio pretrpan i bilo je malo pravih kontakata sa običnim ljudima, ipak sam iz dnevne štampe, televizijskih programa i razgovora sa prijateljima shvatio duboku ekonomsku, političku i moralnu krizu koja je zahvatila državu. Nepovjerenje i bijes prema korumpiranoj i neefikasnoj političkoj klasi, povezano sa skepticizmom prema demokratiji – čak i nostalgijom za komunizmom – danas se mogu naći ne samo u Rumuniji, već i u nekim drugim djelovima Istočne Evrope.
Oko 70 odsto Rumuna navodno sada tvrdi kako žali zbog smrti druga Čaušeskua, čija je egzekucija na ljeto 1989. izazvala opšte oduševljenje. Naravno, izvoru tako neobičnog otkrića teško je vjerovati, kao i svemu u rumunskoj politici, ali vulgarna i ekstremna prostota javnog diskursa – sada začinjena starim-novim ksenofobičnim elementima – dovoljno je jasna.
To samo iskusio kao gost u kulturnom programu jedne prilično ugledne televizije. Bio sam obmanut jer se debata nije fokusirala na moje knjige, već na probleme kao što su „jevrejska kulturna mafija“ i „preuveličavanja“ antisemitizma u prošlosti i sadašnjosti Rumunije. Voditeljka je bila energična, dominirajući dijalogom insinuacijama i ličnim upadima. Pretpostavljam da je trebalo da budem isprovociran da dam neoprezne komentare, metod koji pomodni TV novinari danas svuda koriste.
Ali sa novim iznenađenjem sam se suočio naredne sedmice, na istom TV programu, kada je domaćica programa bila prilično pasivna prema svom gostu, militantnom novinaru koji je postao novinar plaćenik, dok je izražavao divljenje prema Korneliju Zelja Kodreanuu, „kapetanu“ Gvozdene garde, ultradesničarske pravoslavne terorističke organizacije iz godina prije rata. Novinar je Kodreanua opisao kao „romantičnog heroja“.
Grupa rumunskih intelektualaca je, zajedno sa mnom, u otvorenom pismu protestovala protiv tih napora da se rehabilituje ubica i zagovornik mržnje i ksenofobije. Rumunska televizija je odmah odgovorila kako razumije da takav program može povrijediti žrtve antisemitskih zločina, ali da u emisiji nije promovisana takva vrsta propagande, navodeći bizarni intervju sa mnom od prethodne nedjelje kao dokaz dobre vjere kanala.
Ali tu se nije završila debata. Državni odbor za medije je, ubrzo zatim, osudio emisiju. Neki vodeći intelektualci su, brzo nakon toga, osudili kritiku državnog odbora kao povredu slobode govora. Niko nije pomenuo opasnost od potpaljivanja već radikalizovane publike. Reakcije javnog mnjenja na ove kontroverze su zapravo mahom imale vulgarni nacionalistički i antisemitski prizvuk.
Rumunija nije, naravno, sama u oživljavanju ove mračne komedije. Revitalizacija ekstremne desnice u Mađarskoj i uspon „nacional boljševizma“ u Rusiji, gdje Pravoslavna crkva sada ponovo osuđuje Tolstoja kao proto-komunistu, ukazuje na dublju i rašireniju atavističku čežnju.
Sjetio samo se mog posljednjeg predavanja na Bard koledžu prije nego što sam otputovao u Rumuniju. Razgovarali smo o "Smrti u Veneciji" Tomasa Mana. Komentarišući trenutak kada „azijatska kolera“ ubija velikog pisca Gustava Ašenbaha, jedna brilijantna azijska studentkinja je istakla kako je Man povezao bolest sa „kugom“ delte Ganga, koja je prešla Kinu i Avganistan, Persiju i Astrakan i „čak Moskvu“ prije nego što je stigla u Evropu preko „grada lagune“.
Ona je sa ozbiljnošću primijetila današnje migracije iz siromašnih u prosperitetnije zemlje, globalizaciju zla, kontradikcije i konflikte modernosti, bijesni odgovor terorista na to, i kontrast između racionalnog, pragmatičnog zapada i idealističnijeg i sujevjernog istoka, naklonjenog vjerskom fanatizmu i političkom ekstremizmu.
Utjeha je bila slušati dobro-artikulisana mišljenja moje studentkinje i u njoj vidjeti nadu jedne nove, kosmopolitske generacije. Ali njen primjer je bio i neizbježni podsjetnik na velike opasnosti našeg vremena.
Bila mi je potrebna ta nada, jer me ono što sam vidio u Istočnoj Evropi utuklo koliko i ono što sam gledao u SAD, mojoj usvojenoj domovini. Za nekoga ko je preživio dva totalitarna sistema, gotovo je nepodnošljivo zamisliti propast Amerike.
Iako se mi izbjeglice, emigranti, izgnanici i odbačeni ne hvalimo beskrajno da smo najbolji, kao što rade mnogi Amerikaci, još vjerujemo da su SAD i dalje moćan garant slobode i demokratije, a njenu nedosljednost smatramo dijelom njene slobode.
Iz potpuno drugačijih razloga, SAD, i cijeli svijet, su izgleda osuđeni na uproštavanje misli, akcija i osjećanja u korist neposredne, svakodnevne efikasnosti. Naravno, umjetnost i kultura mogu ponuditi predah od preuproštavanja našeg doba – predah koji nam je potrebniji nego ikad ukoliko mislimo na prošlu i buduću sudbinu. Ali, takođe nam je potrebna skromnost u odnosu na nas same i na naša društva.
Prije nekoliko godina, predložio sam da svaka zemlja svojim spomenicima herojstva doda neke spomenike njene državne sramote. Na kraju krajeva, krivica je bitna koliko i hrabrost u bilo kom ljudskom poduhvatu. Prisjetiti se i razmisliti kakve smo nepravde uradili drugim ljudima i nacijama, moglo bi biti korisno za građane jedne zemlje isto kao i slavljenje velikih djela. Spomenici sramote neće riješiti nerješive probleme sudbine čovječanstva na Zemlji, ali možda mogu usporiti napredak njene mračne strane – u Istočnoj Evropi, arapskom svijetu i bilo gdje drugo.
Copyright: Project Syndicate 1995–2011
Bonus video:
