VIŠE OD RIJEČI

Sjećanja

Možda će uskoro smjelost biti čak i ako dozvolite sjećanjima da opstaju.
107 pregleda 0 komentar(a)
Ažurirano: 12.02.2011. 13:47h

Sve počinje sjećanjem. I njime završava. A između je sve drugo – što jest i nije zadobilo status zapamćenog. To možete zvati i – život.

Sjećanja mogu biti mutna, maglovita, jasna, pouzdana, neugodna ili ugodna, prijatna ili mučna, ovakva ili onakva, ali bez njih – ničega nema. “Život nije ono što smo doživjeli, nego ono što smo zapamtili”, kazao je jedan veliki pisac.

A sve odrednice koje stavite uz sjećanja samo su još jedna izabrana riječ (koje ćete se sjećati ili ne, jednom), i koja podsjeća kako i ne postoje drugačija sjećanja do li – najličnija. Svaki pokušaj ujednačavanja sjećanja obično vodi – zaboravu. Opasnom zaboravu Sebe. Ili – konfuziji.

Akutagavin Rašomon (koji svoju popularnost duguje Kurosavi), najljepše je ispričana priča o ljudima i sjećanju. Koliko je i jedno i drugo – nepouzdano. U zoni sjećanja kao da važe pravila iz kvantne fizike – neka vrsta principa neodređenosti – kao da i u tom svijetu – čin posmatranja (prisjećanja) mijenja posmatrano, odnosno upamćeno…

Kad bi, eto, neki Hajzenberg sjećanja odlučio poraditi na takvoj teoriji, Crna Gora bi mu zasigurno bila omiljeni laboratorij. Ovdje procese za koje su, u normalnim okolnostima, potrebne decenije, ili makar silne godine, možete posmatrati u tek nekoliko mjeseci. Ili sedmica.

Siguran sam da i vi poznajete makar jednog čovjeka, komšiju, prijatelja, školskog druga, dičnog Crnogorca (drugijeh i nema, je li) čijem ste naglom gubitku sjećanja, ili njegovoj radikalnoj transformaciji, prisustvovali. I koliko vas god to začudilo, gotovo svako koga poznajete ima sličan doživljaj.

Danas vas uvjerava u jedno, krajnje zagrijan, predan, a onda, nakon kakvog partijskog kongresa, promjene statuta, medijske afere ili kampanje iza koje stoje oni koji vladaju, čovjek vas jednako ubijeđeno uvjerava u nešto drugo, obično sasvim oprečno onome što vam je govorio prije samo tri dana.

Znate o čemu pričam? To je današnji tipični Crnogorac – čovjek koji može sopstvena sjećanja (i sebe u njima) prilagoditi svakom političkom zaokretu, svakoj iznenadnoj (istorijskoj) krivini, kao da mu je neko samo stavio novi program u mozak.

Možda to i nije loše, nalikuje masovnoj histeriji iz završnice nekog ranog Almodovarovog filma: bivši četnici koji danas brane Crnu Goru, kao kerberi skaču na svaki neposluh, davni ljevičari koji su “odlepili” na krv i tlo, nekadašnji desničari sada su lijevo, da ne može biti ljevlje, nekadašnji kritičari režima koji su danas pokorna jagnjad intelektualna... zamislite, na koncu, kakav su oni morali da izvedu pomor nad sopstvenim sjećanjima, kakav je to bio tužni masakr? Taj memoricid je nešto čije posljedice ćemo tek uviđati.

A sve je to moguće jer niko od njih nije vlasnik sopstvenih sjećanja. Piju nova sjećanja kao antibiotike, na svakih šest sati. Ovih je dana aktuelna – ”Smjelost sjećanja”. To je, zapravo, naslov jednog velikog internacionalnog projekta koji vodi Gete institut, jedna od važnih činjenica njemačke kulture.

Naime, taj naziv, “Smjelost sjećanja” priređivač časopisa “Die Horen”, koji je svoja dva broja posvetio ovoj temi, književni kritičar Ridiger Bolc objašnjava ovako: “U svim zemljama regiona postoji politika istorije, strogo propisana od strane države, uključujući pozamašnu količinu unaprijed zadatih simbola.”

Premda je u Crnoj Gori u posljednje vrijeme postalo popularno biti rezervisan prema autoritetima iz Evrope, ja ne mogu da se ne saglasim sa ovom razornom dijagnozom.

Sadašnji distributeri sjećanja insistiraju na “sopstvenim snagama”, “prilivu samopouzdanja”, diskretnoj naježenosti prema “Evropljanima koji tu dolaze da nam sole pamet”, i slično… A Crnogorcima, kao što je poznato, nikad niko nije solio pamet, pa su nešto baš postali osjetljivi na to.

Sve ovo zapravo pojašnjava kontekst u kojem je uopšte moguće da sjećanja budu – smjela. Ili bilo što drugo. Ona bi morala biti uvijek samo to što su – sjaćnja, sviđala vam se ili ne.

Možda će uskoro smjelost biti čak i ako dozvolite sjećanjima da opstaju. Onaj koji se sjeća opasan je po opšte blagostanje. Koje je, izgleda, kod nas moguće samo ako svi postanemo beslovesna bića bez memorije.

Na koncu, ljudi su, tim načinom, surovi prema sjećanjima. Iako je riječ o jedinoj imovini koju ne možete založiti za kredit (mada su neke banke i to prihvatale kao garanciju), sjećanja su jedina stvar koju vam niko ne može oduzeti.

To možete uraditi samo vi sami.