Olimpijada

Na današnji dan, 8. februara, prije 27 godina otvorene su XIV zimske olimpijske igre u Sarajevu.

Urbana legenda kaže da se ideja za ovaj veliki događaj rodila tamo gdje i sve značajne ideje na Balkanu: u kafani.

Od ’70 godine grupa sarajevskih sanjara je pokušavala ubijediti ljude da je takvo šta moguće. Poslije neuspjelog podnošenja kandidature za ‘76 i ’80 godinu konačno su shvatili šta nedostaje: organizacija igara zahtijeva mnogo više od gradnje sportskih objekata i pripreme takmičenja.

I tako je krenula realizacija »Projekta zaštite Ijudske okoline«, kojim je Sarajevo postalo novi grad i koji je dodao potrebnu dimenziju kandidaturi. Ostalo je istorija:

Prvi krug: Saporo (Japan) 36, Sarajevo (Jugoslavija) 32, Geteborg (Švedska) 8 glasova.

Drugi krug: Saporo (Japan) 36, Sarajevo (Jugoslavija) 39.

18. maj 1978... Strendžeri skontali da slava i novčići i nisu najvažniji.

Nemoć sporta

Zašto je Sarajevo dobilo igre? Ne znam. Hiljade se odgovora nude na ovo pitanje. Ne vjerujem da ima onih koji nam mogu reći pravu istinu. Zbog svoje multietničnosti? Zbog toga što su borilišta bila u prečniku od 30 km kako to zahtijevaju propozicije MOK-a (što nije imao ni jedan grad do tada). Zbog toga što je trebalo dati priznanje Titu za sve što je uradio za moderni svijet? Ili što su to „odradile“ strane službe da bi se konačno približile Jugoslaviji i razbile je?

Čini se da je od svega važnija politička situacija u svijetu tog vremena. Nakon događaja u Minhenu ‘72, svjetska politika se preselia na sportska borilišta. Zapadni blok bojkotuje Moskvu ’80, istočni odgovara u Los Anđelesu ’84. U snazi politike i nemoći sporta, neko kapira da je Jugoslavija spasonosno rješenje za duh olimpizma - i povlači pravi potez.

Gracija

Kako bilo, olimpijska baklja kreće iz Atine i dolazi u „slobodarski Dubrovnik“. Iz Dubrovnika, uhodanim stazama Štafete mladosti stiže u Sarajevo. Posljednje ruke, u beskonačnom lancu radnika, sportista, seljaka i intelektualaca koje su nosile baklju bile su ruke neodoljive Sande Dubravčić:

„O, da, bilo je prekrasno, to se ne zaboravlja tako lako. Nemoguće je zaboraviti onu srdačnost, ljude koji su živjeli za to“. Samouvjereno je preuzela olimpijsku vatru, našla ritam u koraku i krenula ka vrhu stadiona Koševo. Gracija.

Najveći teferič u istoriji ovih prostora je mogao da počne, a Sarajevo je, konačno, po prvi put u istoriji, pobijedilo dotadašnje komplekse inferiornosti i provincijalizma.

U sportskom dijelu programa je učestvovalo 1437 takmičara i takmičarki koji su se nadmetali u 38 disciplina. Učesnici su bili iz 49 zemalja svijeta. Za izvještavanje je bilo zaduženo 7800 stranih i domaćih medijskih radnika. Olimpijada je otvorila 9500 novih radnih mjesta. Sve ove cifre su bile apsolutni rekord u dotadašnjoj istoriji igara.

Maskota igara, legendarni Vučko je vjerovatno najdemokratskije izabrani rukovodilac u tadašnjoj Jugoslaviji. Nakon otvorenog konkursa i preko 800 pristiglih rješenja odabrano je šest, a vlast je u tom trenutku preuzeo narod. Pluralizam.

Čitaoci jugoslovenskih novina su dobili priliku da izglasaju maskotu. Pobjednik je bio Vučko, mali dobri vuk, koga je stvorio slovenački dizajner i crtač Jože Trobec. Glas mu je poklonio ko bi drugi nego Čola. Vučko je simbolizovao želju ljudi da se sprijatelje sa životinjama. Da znate da je bilo ljubavi prema životinjama i prije Pamele Anderson.

Srce, ruke i lopata

Organizaciona specifičnost olimpijade je bila uvođenje koncepta ONO i DSZ u striktna pravila MOK-a. U stvari, to je bio način da se olimpijadi usadi ona bosanska duša na koju je slab čitav svijet. Izuzev Bosanci.

Nijesu bile rijetke izjave važnih ličnosti da je sarajevska „najbolje organizovana olimpijada svih vremena“. Svi su bili u transu:„Ljudi su bukvalno sami dolazili, stavljali su se na raspolaganje i radili 24 sata... Svaki čovjek je bio radnik za olimpijadu... Čuvena je rečenica iz ‘84 je bila – nema problema. Olimpijada je bila čarobna stvar.“ Srce, ruke i lopata.

Od oko 150 miliona dolara olimpijada je sa 82,5 % finansirana iz spostvenih prihoda dok je 17,5 % bilo učešće, kako se u to vrijeme govorilo, “društvenih zajednica”(države, republika i grada). Devizni prihod iznosio je 92 miliona tadašnjih dolara koji su dobijeni za TV prenos, marketing, ulaznice i sponzorstva.

Sve oko olimpijade je bilo čudno i nestvarno, pa i njeni sponzori. Kompanije kao Agrokomerc i Diners, Adidas i Yassa, Simens i Rudi Čajavec, Jugoplastika i General motors, Mars i Titogradska banka našle su svoj interes da podrže igre. „Savršen spoj liberalnog socijalizma i još liberalnijeg kapitalizama“ kako to neko lijepo reče...

Jure Franko

U sportskom smislu heroji igara su bili Finkinja Marija Hamalainen sa tri pobjede u skijaškom trčanju i ženski tim Istočne Njemačke u brzom klizanju sa osvojenih 9 od 12 mogućih medalja u tom sportu. Kada govorimo o stilu, poznavaoci tvrde da će teško biti prevaziđen sarajevski nastup klizačice, kasnije manekenke, Katarine Vit... Ko je gledao olimijadu, ko prati klizanje ili ko je dobar u internet pretragama, znaće o čemu pričam.

Za Jugoslovene heroj je bio samo jedan: Jure Franko. Prva medalja na ZOI u istoriji zemlje, srebro u veleslalomu. I dodatni motiv: „Oni su nam tada obećali kao nagradu video rekorder od Hitačija. Razmišljao sam: ako vozim vrlo dobro u drugoj vožnji, dobiću video rekorder.“ Ekplozija Skenderije prilikom dodjele medalja: 10.000 ljudi i kolaps saobraćaja.

A, ja sam sve ovo gledao iz prikrajka i divio se slikama koje dolaze iz Sarajeva. To je, za jednog šestogodišnjaka, bilo sve u životu. Ali, kako to obično biva, šejtan je došao po svoje: Poštar nam je jednoga dana donio paket, sličan onima koje nam je stric redovno slao sa raznih mjesta. Ovaj put iz Olimpijskog sela, koje je obezbjeđivao tih dana. Svi smo se skupili oko stola i pristupili otvaranju... A onda šok.

Kobni paket

U paketu su, između ostalog, bile dvije crvene konzerve na kojima je bila pahulja, znak igara i natpis Koka kola. Svi u kući su istog trenutka bili svjesni da je u naš pošteni stan ušla subverzivna kapitalistička rabota. Poznali smo je iz filmova. Samo nas je pahulja zbunjivala. Tada je Stari na brzinu (bez procedura u vanrednim situacijama i pravilnika o radu) formirao komisiju za otvaranje konzervi i imenovao sebe za predsjedavajućeg.

Kako je prošao prvi pokušaj znaju zidovi naše dnevne sobe, jer je više od pola sadržaja završilo na njima. Onda je majka, glasom zaboravljenog Danila Lekića prilikom proboja obruča na Sutjesci, komandovala: „Kupatilo!“. Komisija se povukla u kupatilo i srećno obavila rizičan poduhvat otvaranja druge. A ja sam ‘89 kad su limenke postale normalana pojava, nakon ovog iskustva, bio jedan od važnijih frajera u društvu.

Doviđenja Jugoslavijo

Vjerujem da i danas, svi iz tadašnjeg vremena, pamte riječi Huana Antonija Samarana na zatvaranju igara... Riječi izgovorene na našem jezku: „Doviđenja Jugoslavijo, doviđenja drrrago Sarajevo“. Tako je Frankov sportski radnik, zatvorio olimpijadu. Ne Jura nego Franciska Franka. Tako je ovaj teferič završen.

Onda su došli popovi, pa topovi, pa lopovi. Neko od navedenih mi je oduzeo pravo da ova olimpijada i dalje bude moja. Zabranjeno mi je da riječ olimpijada pišem sa velikim „O“. Tako sam postao agresor. Balada o Gigi Bosniću...