Tronedjeljne konsultacije" odnosno Lukšićevi ljubazni, reklo bi se dobronamjerni i iskreni susreti sa čelnicima nevladinog sektora, vjerskim velikodostojnicima, liderima opozicije, novinarima uključujući i prvi spoljnopolitički potez: neformalna posjeta tradicionalno bliskoj Srbiji, dodatno su utemeljili, u jednom dijelu društva, uvriježeno mišljenje da se radi o zdravom mladom čovjeku i modernom političaru.
Poslije dvije decenije vladavine konfliktnog i arogantnog premijera, koji je na našu žalost, na toj visokoj funkciji komediografski dozrijevao i lutao, krećući se linijom od kasno-komunističkog i hladnoratovskog aparatčika do najljućeg neoliberalnog bojovnika, pojavljivanje naizgled pristojnog i blagorodnog g. Lukšića djeluje kao obzorje jednog srećnijeg i perspektivnijeg društvenog horizonta.
I zaista, svojim predusretljivim ophođenjem, kulturnom pojavom i frazeološkom, ali senzibilnom i odmjerenom retorikom, novi premijer se u potpunosti uklapa u proklamovani model rafiniranog i poželjnog lidera čiji opis odgovara sadašnjem integrativno-političkom trendu u regionu.
Međutim, ako razgrnemo sav taj pomalo kičerski glamur i uobičajenu političku korektnost, koji su najčešće propratni i ritualni dekor ovakvih početaka, i krenemo ka suštini stvari postavljajući pitanje zašto se iz najmračnijeg uporišta moći tako istrajno insistiralo na g. Lukšiću, naš početni utisak neće više biti tako ružičast.
Neka začkoljica koja je preporučila novog premijera sigurno postoji. Neka faustovska pogodba sa "đavolom" morala je prethoditi premijerskoj inicijaciji, što implicitno i dokazuje izjava Đukanovićevog nasljednika da će predvoditi vladu kontinuiteta.
Poruka građanstvu je jasna - diskontinuitet iliti renesansa u svakom smislu ovdje ne stanuje!
Aktuelni i alarmantni društveno-politički trenutak, ali i loše tranziciono iskustvo, ne dozvoljavaju nam samoobmanjujuće uljuljkivanje i apriorno zadovoljstvo novoizabranim premijerom, posebno ako znamo iz kakvog se partijsko-kartelskog inkubatora "izlegao", a zatim još, slobodno se može reći, i meteorski uznapredovao.
U cilju boljeg razumijevanja nove realnosti pokušajmo shvatiti prirodu ili "zavičajnost" tog crnogorskog aksiološkog deformiteta koji formira (ili klonira) poželjan mentalitet režimskih funkcionera od karijere, kakav je nesumnjivo i junak ove priče.
U jednom devijantnom i prokazanom aparatu, iz čijih jezivih dubina dolazi naš mlađani premijer, za svoj položaj i ugled izgleda da bi trebalo da strahuje samo onaj ko pokuša svojim činjenjem da djeluje u pravcu ozdravljenja društva.
Zvuči čudno ali mjera "uspjeha" i napretka u tom arhi-korupcionaškom ambijentu, koji je ideološko ishodište naše vladajuće elite, srazmjerna je količini obezvređenja i štete nanesene samoj državi.
Svjesno je kreirana i forsirana jedna krajnje negativistička filozofija, koja stimuliše i nagrađuje samo onaj kadrovski talog koji prednjači u izmještanju ingerencija zvaničnih institucija ka fantomskim i paralelnim centrima moći.
Jednostavno rečeno, uslov svih uslova bez kojeg se ni u snu ne može pristupiti vrhovima vladajuće nomenklature jeste jasna i nedvosmislena lojalnost interesima ''familije''.
Dakle, zapitajmo se kakve profesionalne i moralne prerogative treba da posjeduje neko, u konkretnom slučaju g. Lukšić, da bi ga jedan predatorski i mračni sistem, koji dvadeset godina dominantno počiva na notornom antilegalizmu pravne i svake druge inkriminacije, krunisao i postavio na svoje čelo?
Ali, koliko god ta brižljivo i taktički pripremana a uvijek delikatna i rizična operacija promjene prvog ministra bila kontrolisana od strane aparata, i koliko god se igralo na Lukšićevo neiskustvo, nesigurnost i naivnost, mogućnost šizme uvijek postoji ( "Čak i u volji sluge našao sam volju da bude gospodar" – Niče).
Nije li i Jadranka Kosor, koja je u momentu preuzimanja Sanaderove funkcije, slično danas Lukšiću, važila za jednu slabu dezorijentisanu ličnost, potpuno zavisnu od moćne i hijerarhijski ustrojene kriminalno-političke strukture, upravo i lansirana sa zadatkom da bude pretorijanski garant očuvanja poretka iz kojeg je iznjedrena?
Aktivna uloga međunarodnog faktora, posebno Evrope, na našim prostorima polako ali sigurno razbija hermetičnost i samodovoljnost balkanskih vladajućih elita, i tu se naslućuje eventualna Lukšićeva šansa kome će pomoć sigurno u jednom trenutku biti ponuđena.
Jednu sličnu pomoć prihvatio je objeručke i njegov mentor sada već davne '97. zahvaljujući kojoj je krenuo u obračun sa svojim političkim ocem. Istorija se kažu odvija u cikličnim procesima.
Vrijeme obmana, simulacija i simulakruma na Balkanu definitivno prolazi zato ne zaboravimo da Đukanović nije sklonjen sa vlasti da bi vladao, pa makar i preko produženog instrumenta svoje imperije - premijera Lukšića, koji ima šansu!
Ako mladi premijer ne bude shvatio tu reformističku poruku koja nosi duh nove paradigme, sindrom Tunisa i Albanije sigurno hoće.
Na kraju, podsjetio bih ga na onu lijepu i univerzalnu novozavjetnu metaforu o "novom vinu u starim mješinama".
Poruka građanstvu je jasna - diskontinuitet iliti renesansa u svakom smislu ovdje ne stanuje! Aktuelni i alarmantni društveno-politički trenutak, ali i loše tranziciono iskustvo, ne dozvoljavaju nam samoobmanjujuće uljuljkivanje i apriorno zadovoljstvo novoizabranim premijerom
Bonus video:
