STAV UREDNIKA

Ubi je prejaka lokacija

Žao mi je Pobjede, jer je tih godina predstavljala poraz svega ljudskog u posrnuloj državi i najveći izvor mržnje crnogorstva i Crne Gore… Potom novo doba, iz Pobjede odlaze (ili se prikrivaju u njoj) velikosrbi, korak po korak vodi se borba za Crnu Goru...
166 pregleda 0 komentar(a)
Pobjeda, Foto: Luka Zeković
Pobjeda, Foto: Luka Zeković
Ažurirano: 17.01.2011. 10:42h

Filosofi su do sada tumačili svijet, a riječ je o tome da se on izmijeni

(Karl Marks, Teze o Fojerbahu)

Davne 1944. izašao je prvi broj Pobjede – u Nikšiću, perjanici crnogorske kulture i tradicije. Sljedeći brojevi izašli su na Cetinju, a potom u Titogradu. Bile su to selidbe po volji partije koju državne novine slijede do današnjih dana.

List koji je obilježio decenije socijalističke izgradnje, decenije života moje generacije i decenije lomova jednog društvenog sistema, sada grca u dugovima i tiho umire. Žao mi je Pobjede… Sjećam se djetinjstva i zlatnog doba socijalizma, u kući smo čitali Politiku i Pobjedu. Bile su sedamdesete prošlog vijeka.

U Crnoj Gori komunisti su slavili radne pobjede, balansirali između srpstva i crnogorstva, a narod gajio bezgraničnu ljubav prema Jugoslaviji. Djeca su čitala Mirka i Slavka, Zabavnik, Veselu svesku, Kekec…

Pobjeda je tokom socijalističke izgradnje izvještavala o partijskim skupovima, sindikalnim forumima, zemljoradničkim zadrugama, Socijalističkom savezu radnog naroda, temeljcima za privredne gigante...

Ali, bila je i nacionalni dnevni list namijenjen svim slojevima i generacijama – bilo je u njoj životnih priča, reportaža i crtica o potopu Pive, durmitorskim vrletima, cetinjskom humoru, divnim Crnogorcima sa juga i sjevera, posjeti turista, bijelom zlatu iz Dajbaba, prugama, udarnicima, radnim akcijama...

U njoj su uhljebljenje nalazile stotine novinara, grafičara, administrativnih i drugih radnika.

A kada se istrošio socijalizam, đavo je došao po svoje, posrtanja Pobjede prate posrtanja Crne Gore. Naslovi u listu Socijalističkog saveza radnog naroda Crne Gore nijesu se razlikovali od onih u Ekspres politici, Odjecima i reagovanjima i drugim brojnim velikosrpskim rubrikama i medijima.

Pobjeda ni tada nije imala snage da se odupre centrima političke moći i postala je oruđe specijalnog rata protiv Crne Gore. Dojučerašnje mentore tada su pljuvali novinari koji su bili njihovi poltroni…

Gotovo zakonomjerno, poslije socijalističkog blagostanja došlo je vrijeme nacionalizma, ratova na Balkanu i našeg nesretnog Rata za mir. Krvožedno novinarstvo generisao je crnogorski državni vrh, a dva oka u glavi strijeljala su neistomišljenike od Triglava do Đevđelije, i širom zemljine kugle…

Žao mi je Pobjede, jer je tih godina predstavljala poraz svega ljudskog u posrnuloj državi i najveći izvor mržnje crnogorstva i Crne Gore… Potom novo doba, iz Pobjede odlaze (ili se prikrivaju u njoj) velikosrbi, korak po korak vodi se borba za Crnu Goru...

Državni list ostaje telal centra političke moći, njegovi novinari idu iz krajnosti u krajnost mijenjanjući ideološke stavove.

Ceh starih komunističkih zabluda plaćali smo kroz to što je veliki dio crnogorskog tržišta i dalje pripadao srpskim medijima… Pobjeda je prešla na crnogorsku stranu, ali po partijskom diktatu – umjesto da bude savjest društva, ostala je samo vjerni partijski hroničar.

Devedesetih prošlog vijeka na crnogorsku scenu stupaju slobodni mediji, a Pobjeda se sve češće čita otpozadi.

U njen oporavak uloženi su milioni, ali to nije pomoglo.Tokom duge tradicije nije je ubila prejaka riječ - ubi je prejaka lokacija!Žao mi je Pobjede

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")